Siromaštvo nije orden da se nosi na reveru i ljudima je teško priznati da su došli do dna. Ne zato što su lijeni, bahati nego što su ostali bez posla, što su bolesni, što ih „sistem“ socijalne zaštite ne prepoznaje. Jer imaju vlastiti krov nad glavom, televizor ili bicikl.
I kada se dođe do tog egzistencijalnog dna, kada vas društvo odbaci jer ste marginalci nevrijedni pažnje javne kuhinje u kojima će te dobiti, najvjerojatnije, jedini obrok u danu posljednji su spas. Dok, naravno, postoje, dok mogu biti ta ruka podrške.
Ali gašenje javne kuhinje u Ljubiji sumorna je slika naše stvarnosti i, nažalost, najava onoga što bi se u najskorije vrijeme moglo dešavati diljem bh entiteta Republika Srpska. Korisnici javne kuhinje u Ljubiji već treći dan ne primaju dnevni obrok. Razlog je novac, odnosno odluka vlasti Prijedora da prestanu s njenim finansiranjem. Uz škrto obrazloženje da iz gradskog budžeta koji na godišnjem nivou iznosi 61, 1 miliona KM, nisu u mogućnosti izdvajati 7,5 hiljada maraka mjesečno.
Dakle, 40 korisnika javne kuhinje u Ljubiji i ovu noć u krevet će otići praznog želudca. No nije njih samo četrdeset, jer većina ih hranu koju dobije podijeli sa barem još jednim ukućaninom. Kazali smo na početku ovo je uvod u ono što slijedi, jer i iz Prijedora je stigla ista poruka. Da će i tamošnja javna kuhinja koja pripada istom udruženju građana kao i ona u Ljubiji prestati s radom i da će 100 korisnika dijeliti istu sudbinu, ukoliko gradska vlast nešto ne poduzme.
Pitat će neko zašto je važna Ljubija, tek neka rubna Prijedorska mjesna zajednica. A važna je jer je do izbijanja rata to bio ekonomski prosperitetan gradić koji je svoj razvoj temeljio na Rudniku željezne rude „Ljubija“. A onda je došla „demokratija“ i svojinska tranzicija. Vlast nesposobna da upravlja podržavljenim javnim dobrima RŽR pretvorila je u još jedno groblje svojih neuspjeha. Rudokopi su zatvoreni, a mašine i postrojenja pretvoreni u trulež.
Za ljude koji su u RŽR-u radili i od rudnika živjeli nikoga nije briga. Vlast se jedino brine kako javno dobro prodati nekom fantomskom konzorciju koji o rudarenju ne zna ništa i u džepove staviti još koji milion maraka. Ljudi su tu samo kolateralna šteta.
Siti gladne niti pita kako im je, niti ih želi vidjeti. Oni siti imaju prečeg posla. Da proslave , recimo, izbornu pobjedu. Stoga su u Banjaluci na prigodnoj proslavi, koje li skaradnosti i bahatosti, u noćnom klubu SNSD-a[E1] dok su ljudi u Ljubiji gladni lijegali u postelje, popili i na vatromet potrošili daleko više novca nego je mjesečni budžet za rad javne kuhinje.
Javna kuhinja u Ljubiji, na čijim je vratima sada katanac slika je našeg društva. Ona je najbolje svjedočanstvo vlasti , sve njene bešćutnosti i bahatosti. One vlasti čiji će predsjednik u narednoj godini na raspolaganju imati 56,5 miliona maraka. Da ih troši kako i na koga hoće. Kada bi Milorad Dodik od samoljublja i bahatosti imao vremena da se okrene oko sebe, kada bi mu u tome pomogla ona armija poltrona kojom je okružen što iz vlastite stranke što ih koalicijskih partnera, kada bi o tome progovorili novinari RTRS-a možda bi konačno shvatio da je RS sve sam ne uspješan i prosperitetan entitet.
No malo je vjerojatno da će se to desiti. Jer niko oko njega nije gladan. Nisu gladni ni oni koje je doveo da ga podrže na mitingu u Banjaluci. Zato je Ljubija i sramota i odgovornost sviju njih.
Komentar
