Evropska zelena tranzicija može produbiti eksploataciju prirodnih resursa, društvene nejednakosti i ekonomsku zavisnost zemalja Zapadnog Balkana ukoliko se ne promijeni postojeći model proizvodnje i potrošnje. Na to je upozorio prof. dr. Ulrich Brand s Univerziteta u Beču na međunarodnoj konferenciji EcoSoc, održanoj od 8. do 10. oktobra 2026. godine u Sarajevu.
U uvodnom predavanju na konferenciji Ekosocijalističke strategije za vraćanje budućnosti, koju je organizovala Fondacija Rosa Luxemburg, Brand je govorio o klimatskoj krizi, zelenom kapitalizmu i potrebi za društveno pravednom ekološkom transformacijom.
Prema njegovim riječima, evropske politike zelene tranzicije nastoje smanjiti emisije stakleničkih plinova, ali uglavnom ne dovode u pitanje ekonomski sistem zasnovan na neprekidnom rastu i akumulaciji profita.
„Provodi se dekarbonizacija, ali sve ostalo ostaje netaknuto. Imperativ rasta ostaje, samo što se sada naziva zelenim rastom.“, istakao je Brand
Zapadni Balkan kao izvor sirovina
Brand je posebno upozorio na rastuću potražnju za litijem, bakrom i drugim sirovinama potrebnim za evropsku zelenu tranziciju. Njihova eksploatacija sve više pogađa zemlje evropske periferije, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.
„Drugu stranu medalje u jednoj novijoj knjizi nazivamo zelenim kolonijalizmom. Litij, bakar, vodik, resursi i energija potrebni za zelenu tranziciju Evrope, posebno Srednje Evrope, trebali bi dolaziti s periferije. To je iskustvo koje imate i ovdje.“, kazao je Brand.
Govoreći o ekonomskim odnosima koji stoje iza takvih procesa, Brand je spomenuo i Željezaru Zenica, ukazujući na to da odluke o sudbini industrijskih preduzeća često donose akteri vođeni profitom, a ne potrebama radnika i lokalnih zajednica.
Takve odnose objašnjava konceptom „imperijalnog načina života“, koji je razvio zajedno s Markusom Wissenom. Riječ je o sistemu u kojem svakodnevna potrošnja razvijenih društava zavisi od jeftinog rada i prirodnih resursa iz drugih dijelova svijeta.
Bogati zagađuju, a siromašni plaćaju tranziciju
Brand smatra da zelena tranzicija ne može biti uspješna ako njene troškove snose prvenstveno obični građani, dok najbogatiji nastavljaju s visokim nivoom potrošnje i ulaganjima u fosilna goriva.
Kako je rekao : „Bogati i dalje imaju privatne avione, ogromne jahte, svoje obrasce potrošnje i zarađuju od ulaganja u fosilna goriva, dok bi ostali trebali provesti ekološku modernizaciju.“
Upozorio je da takve nejednakosti stvaraju nezadovoljstvo koje koriste autoritarni i krajnje desničarski politički pokreti.
Kao alternativu predlaže ekosocijalističku transformaciju, koja podrazumijeva jačanje demokratije, javnih usluga, radničkih prava i drugačiju raspodjelu društvenog bogatstva.
„Demokratija mora poboljšati život ljudi. Za većinu ljudi upravo je to demokratija, a ne sam izborni proces.“, smatra Brand.
Radnička prava i ekološka pravda
Posebnu pažnju Brand je posvetio ulozi sindikata i radničkog pokreta. Istakao je da se borba za bolje plate i radne uslove mora povezati s borbom za ekološki održivo društvo.
Govoreći o iskustvima iz Austrije, naglasio je potrebu da radničke organizacije postanu aktivni učesnici društveno-ekoloških promjena, te istakao,„Moramo proširiti djelovanje i pretvoriti radnički pokret i Radničku komoru u aktere društveno-ekoloških transformacija.“.
Brandova poruka s konferencije EcoSoc posebno je značajna za Bosnu i Hercegovinu, gdje se pitanja eksploatacije prirodnih resursa, industrijske proizvodnje, radničkih prava i zaštite životne sredine sve češće prepliću.
Zelena tranzicija, zaključak je koji proizlazi iz njegovog predavanja, ne može biti istinski pravedna ako se mijenjaju samo tehnologije, a odnosi ekonomske moći i društvene nejednakosti ostaju isti.
