Povlačenje kompanije ArcelorMittal iz BiH i prodaja rudnika željezne rude u Prijedoru i Ljubiji, kao i Željezare Zenica kompaniji Pavgord Gordana Pavlovića, najavili su i kraj rudarenja na području Prijedora te gašenje visokih peći u Zenici.
Apeli sindikata da Savjet ministara BiH uvede zaštitne carine na uvoz čelika i proizvoda od čelika nisu urodili plodom, a za radnike je jedina izvjesna budućnost otkaz i stvaranje nove vojske socijalno obespravljenih građana.
U nastavku prenosimo integralni stav i upozorenje Sindikata Nova Ljubija te pozivamo sve nivoe vlasti u BiH da se jasno odrede na čijoj su strani: radnika i njihovih porodica ili lokalnih tajkuna kojima je lični profit iznad svih javnih interesa.
Saopštenje Sindikata Nova Ljubija
Odbijanje zaštite domaće proizvodnje
Nakon neusvajanja odluke o zaštiti domaće proizvodnje, preciznije uvođenja carina od 20 posto na uvoz čelika i proizvoda od čelika, Savjet ministara BiH poslao je jasnu poruku šta radnici u oba entiteta mogu očekivati u ovoj godini.
Državni ministri su ovim potezom, prije svega ministri iz reda hrvatskog naroda, ali moramo spomenuti i da je gospodin Elmedin Konaković bio protiv ove odluke, najblaže rečeno zabili posljednji ekser u kovčeg realnog sektora kako Federacije BiH, tako i Republike Srpske.
Odluka koja bi samo odgodila agoniju
Ono što je indikativno jeste da, koliko god su radnici Nove Ljubije d.o.o. Prijedor čekali ovu odluku, njihova agonija bi njome bila samo djelimično odgođena. Da je odluka kojim slučajem donesena u korist Nove željezare Zenica, to, po automatizmu, ali i prema izjavama većinskog vlasnika Nove Ljubije, ne bi proizvelo reakciju u smjeru povlačenja zahtjeva Okružnom privrednom sudu u Prijedoru za pokretanje stečaja.
Samim tim priznanjem Gordana Pavlovića, vlasnika Nove Ljubije, svima je jasno da bi odluka o carinama eventualno proizvela povoljno dejstvo u Željezari, dok bi omča koja je stavljena radnicima Nove Ljubije i dalje ostala oko vrata.
Pitanje odgovornosti institucija
Ko je taj koji će tu omču stegnuti do kraja – pitanje je za sve: za naše rukovodioce, gradsku upravu, predstavnike državnog kapitala iz RŽR-a, boračke organizacije, Vladu Republike Srpske, ali i za sve patriotski orijentisane građane RS. Njihova šutnja i ignorisanje vapaja Sindikata ono je što najviše boli radnike.
Sumnje u kontrolisani stečaj
Ovdje se vidi stvarna namjera novog većinskog vlasnika, a to je kontrolisani stečaj, kojim bi se izgubila koncesija i otvorio prostor za djelimično rudarenje mimo kontrolnih organa. U tom slučaju radilo bi se sa minimalnim brojem radnika čiji bi ugovori bili na određeno vrijeme, a koji bi izgubili sva do sada stečena radnička prava – uvećanja plata po osnovu minulog i noćnog rada, regres, topli obrok, prevoz, naknade za otežane uslove rada i druga prava.
Njihove plate zavisile bi od učinka, koji je opet uslovljen radom zeničke željezare.
Rasprodaja imovine i smanjenje državnog udjela
Također je jasno da se kroz ignorisanje Skupštine akcionara – kako nam je preneseno od direktora RŽR-a i ministra rudarstva i energetike – vrši nezakonito otuđivanje državne imovine i postrojenja. Prodajom pojedinih organizacionih jedinica i postrojenja smanjuje se vlasnički udio države i dolazimo u situaciju da krajnji ishod može biti zatvaranje rudnika u Omarskoj, prodaja cjelokupne pokretne i nepokretne imovine, kao i preuzimanje državnog udjela u Novoj Ljubiji, koji iznosi 49 posto, na način da ga većinski vlasnik kupi kao treće lice kroz prodaju stečajne mase.
Posljednji korak u tom procesu bila bi privatizacija samog RŽR-a, čime bi novi vlasnik faktički postao vlasnik imovine koja obuhvata poslovne prostore, stanove, odmarališta i zemljište, od kojih se najveći dio nalazi u Prijedoru.
Tajni pregovori i rasprodaja postrojenja
Potvrda za ove navode Sindikata Nove Ljubije jesu i tajni pregovori koji se ovih dana vode oko prodaje Centralne radionice, kao i dovođenje firme iz Slovenije koja bi trebalo da počne sa sječom BTO sistema i drugih postrojenja, po još uvijek nepoznatom redoslijedu.
I na sve to – samo šutnja.
Očaj radnika i neizvjesna budućnost
Šta da očekuju radnici? Šta da očekuju borci Republike Srpske? Šta da očekuju porodice zaposlenih u Novoj Ljubiji? Šta da očekuju građani Prijedora?
Radnici su očajni, dezorijentisani i izdani od strane rukovodilaca i vlasnika koji su im obećavali rad – makar i te dvije godine. Danas dolaze na posao očekujući da im neko na kapiji saopšti da je sve gotovo, da je kraj, te da nikome nije stalo do njihovih života i sudbina njihovih porodica.
Upozorenje na moguće socijalne nemire
Ovim putem Sindikat još jednom apeluje, prvenstveno na Vladu Republike Srpske, da se maksimalno uključi u rješavanje ove problematike, jer bi ovo moglo biti okidač za socijalne nemire koji su neminovni ukoliko se hitno nešto ne preduzme.
Ne smijemo se kriti iza odluka Savjeta ministara niti iza činjenice da je 51 posto kapitala u vlasništvu privatnika koji, očito, izvlači kapital na sve moguće načine. Svi gore nabrojani akteri moraju shvatiti ozbiljnost situacije i upozorenja na moguće posljedice na koje Sindikat svakodnevno ukazuje putem medija.
Apel medijima i vlastima
Molimo i medije da razumiju našu muku i da svojim stalnim pritiscima na sve aktere pomognu Sindikatu kako bi se spriječila propast Prijedora i zaustavili oni kojima je cilj da od čestitih i vrijednih rudara naprave socijalne slučajeve.
Radnici su svjesni da je ovo kraj ili eventualno produženje kraja, ali to im ništa ne znači. Svakim danom sve više radnika napušta firmu i podnosi zahtjeve za godišnji odmor kako bi pokušali pronaći drugo zaposlenje. Samo mali broj njih uspije pronaći posao u Prijedoru.
Zato radnici prvenstveno traže od Vlade Republike Srpske, kao vlasnika 49 posto kapitala u Novoj Ljubiji, da spriječi dalju pljačku imovine i postrojenja te da iznađe rješenje za socijalno zbrinjavanje radnika kroz stimulativne otpremnine. Time bi se radnicima ostavio prostor za traženje novog posla ili eventualno samozapošljavanje kroz različite modalitete – od zanatstva do povratka poljoprivredi.
Foto : Erduan Katana
