U Republici Srpskoj, minimalna plata za nekvalifikovane radnike ostala je na nivou od 900 KM neto, dok je uvedeno diferenciranje po obrazovnom stepenu, koje podiže minimalac do 1.300 KM za diplomirane radnike, a visina plate je kategorički vezana za složenost posla. Ovaj model, koji se primjenjuje od početka 2025, predstavlja suštinsku razliku u odnosu na entitetsku uniformnost u FBiH.
Objašnjavajući šta su bili presudni faktori za definisanje Odluke na način da se uvede više kategorija “minimalca“, u ovisnosti o stručnoj spremi radnika, iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS u izjavi za Business Magazine konstatiraju da “ovakav način utvrđivanja plata je u skladu sa principom poštenijih i pravednijih plata te omogućava bolju primjenu tog instituta u praksi“.
“Pored svega navedenog, ovakvo rješenje predstavlja i značajnu mjeru u suzbijanju sive ekonomije na tržištu rada“ stav je Vlade RS.
U prethodnim godinama iznos najniže plate se mogao isplatiti radnicima svih nivoa obrazovanja, što je bilo neprirodno i ukazivalo na porast sive ekonomije, kao i na zloupotrebu instituta najniže plate“, obrazlažu iz Ministarstva.
Komentirajući, pak, primjedbe sindikata da su Odlukom diskrimirani radnici sa najnižim stepenom stručne spreme, koji istovremeno uglavnom rade najteže poslove, a čija minimalna plata je ostala na prošlogodišnjem nivou, iz Ministarstva insistiraju na stavu da je novi sistem određivanja najniže plate pravedniji od dosadašnjeg, podcrtavajući pritom da “koji iznos najniže plate će biti primijenjen prevashodno zavisi od složenosti poslova, a ne samo od nivoa obrazovanja kojeg radnik posjeduje“.
“Uvažavajući činjenicu da se institut najniže plate zloupotrebljava dugi niz godina, nakon iscrpnih analiza stanja i njenih efekata Vlada je izvršila diferencijaciju najniže plate. I dalje je udio najniže plate u odnosu na prosječnu preko 60 posto, čime su ispoštovane i međunarodne norme kojima se definiše institut najniže plate“, napominju iz Ministarstva.
S druge strane, kada je riječ o procjenama sposobnosti poslodavaca da ispoštuju visinu “minimalca“ za radnike sa višom stručnom spremom, koja je blizu prosječne plate, iz Ministarstva u prvom redu primjećuju da je ta izbalansiranost logična, jer poslovi za koje je potrebna najmanje viša stručna sprema zahtijevaju viši nivo znanja, vještina i kompetencija“. Izražavajući mišljenje da poslodavci koji zapošljavaju radnike sa višim i visokim obrazovanjem nemaju problema sa isplatama neto plata od 1.300 KM, iz Ministarstva podsjećaju da “uvijek postoji mogućnost da se kolektivnim ugovorom, opštim aktom poslodavca i ugovorom o radu definišu plate radnika u znatno većim iznosima nego što je to propisano Odlukom“.
Da sa primjenom Odluke neće biti problema koji bi iziskivali eventualno subvencioniranje kompanija, pa čak ni onih koje zapošljavaju mahom radnu snagu s višom stručnom spremom, a nisu visokoprofitabilne, smatraju i u Uniji poslodavaca RS.
Poslodavci vrednuju rad na bazi radnog učinka i sposobnosti da uradite radni zadatak u optimalnom vremenu.
Ako ste još sposobni da rješavate probleme u optimalnom vremenu, onda su poslodavac i radnik na dobrom putu da urede svoje odnose bez toga da im je potreban posrednik koji bi im trebao pomagati u vrednovanju rada i uređivanju radnih odnosa.
Ako su odnosi postavljeni na ovim osnovama, diskusija o najnižoj plati i subvencijama vezanim za nju je nepotrebna“, stav je direktora Unije udruženja poslodavaca RS Saša Aćić, koji općenito pozitivno gleda na Odluku o najnižoj plati, odnosno nivo kojim su njome ispunjeni zahtjevi poslodavaca i uvažene realne finansijske mogućnosti privrede, ali i ukazujući na rizike koje sa sobom donose globalne ekonomske turbulencije koje prijete prelijevanjem i na domaće tržište.
“Plate u tržišnoj ekonomiji uređuju poslodavac i tržište. Naša zajednica previše pažnje poklanja ovom pitanju – logičnije bi bilo da se pozabavimo svi zajedno kako da zaradimo ‘maksimalac’.
Pitanje najniže plate je pitanje formule u koju unesete ključne parametre, izračunate i primjenjujete. Neadekvatan rast najniže plate vodi ka rastu neformalne ekonomije i ugrožavanju poslovanja u niskoakumulativnim sektorima. Prerađivačka industrija je u prošloj godini zabilježila negativne poslovne rezultate, koji su se ogledali u padu industrijske proizvodnje, padu zaposlenosti i padu izvoza. Procjene šta će se dešavati u tekućoj godini će umnogome zavisiti od globalnih kretanja, nivoa tražnje u EU. Najave protekcionističkih politika najvećih svjetskih ekonomija mogu da stvore dodatne probleme našoj ekonomiji“, upozorava Aćić, naglašavajući da bi “interes radnika, poslodavaca i države trebao biti da konačno riješimo pitanje neformalne ekonomije, prije svega isplate dijela plate u kešu“.
“Jasno je da se radi o veoma složenim intervencijama, ali one su nužne ako želimo uspostaviti održivu i socijalno pravednu zajednicu“, stav je poslovne zajednice.
Sindikalisti, međutim, ne kriju razočarenje načinom na koji je Vlada definirala pitanje “minimalca“, jer, navela je Marijana Savić, stručna saradnica za odnose s javnošću u Savezu sindikata RS, “nismo dobili novi sistem plata, već diferencirane iznose najnižih plata“.
Zbog nepostojanja kolektivnih ugovora na čije se zaključivanje čeka gotovo deset godina od kada je u RS usvojen novi Zakon o radu, upozorili su iz SSRS, svaki treći radnik u RS prima minimalnu platu, a nju bi trebalo da primi tek njih pet posto ili oko 12.000 nekvalifikovanih radnika.
“Moram podsjetiti da je Savez predano radio na novom sistemu plata u RS, kojeg je zvanično predstavio u avgustu prošle godine, a čija je suština uređenje minimuma elementarnih prava vrednovanja rada. Elementi za utvrđivanje osnovne plate radnika treba da budu polazni najniži koeficijenti prema stručnim spremama, koje smo predložili podijeljene u sedam platnih razreda – od nekvalifikovanih do radnika sa visokim obrazovanjem.
Zašto je bilo važno da dođemo do novog sistema plata, kojeg smo predložili? Zato što u RS od 2016. godine nemamo zaključen ni opšti kolektivni ugovor niti posebne kolektivne ugovore u privrednim djelatnostima. Poslodavci već godinama apsolutno ne žele da pregovaraju ni da potpišu granske kolektivne ugovore, koji treba da urede radničke plate i primanja, a zbog čijeg nepostojanja danas svaki treći radnik u RS prima minimalnu platu, a nju bi trebalo da primi tek oko pet posto nekvalifikovanih radnika, odnosno njih oko 12.000“, precizira Savić.
Podvukla je da entitetski Ustav i Zakon o radu propisuju da svako po osnovu rada ima pravo na platu, odnosno zaradu, a da to u praksi nije slučaj, ona ukazuje da “u uslovima kada nemamo zaključen opšti kolektivni ugovor, niti posebne kolektivne ugovore, a utvrđivanje iznosa plate, osim najniže, nije precizno zakonski definisano, poslodavci koriste tu situaciju i putem svojih internih akata utvrđuju iznose plata, što je suprotno i Ustavu i Zakonu“.
“S druge strane, privredni subjekti su u 2023. ostvarili dobit od najmanje 3,5 milijardi KM, što je za oko 719 miliona KM ili 26 posto više nego u 2022. godini, dok su u odnosu na 2020. gotovo udvostručili dobit, koja je povećana za 1,6 milijardi KM. U odnosu na 2023., u prošloj godini uplaćeno je za 28 posto više poreza na dobit…
Sve te činjenice govore u prilog tome da ima prostora za povećanje plata, koje je važno jer svaki radnik u RS mora da živi dostojanstveno od svoje plate, a ne da preživljava“, rezimira Savić.
Podsjećamo da je Savez sindikata Republike Srpske tražio jedinstveni minimalac od 1.050 KM kako bi pokrio rast troškova života. Izrazili su neslaganje s prijedlogom da minimalac ostane 900 KM, posebno naglašavajući da je to nedovoljno čak i za osnovne potrebe radnika.
Sindikat upozorava na potencijalne zloupotrebe diferencirane sistematizacije radnih mjesta u novom modelu, gdje poslodavci mogu kvalifikacije prilagođavati zahtjevima niže kategorije i time smanjiti obavezu isplate većeg minimalca.
Izostanak socijalnog dijaloga
Nedostatak međusindikalne solidarnosti i vrlo često jasno izražena nespremnost za dijalog i konsenzus čak i oko ključnih potreba i interesa radnika koje predstavljaju, poslodavci u realnom/privatnom sektoru koji tvrdoglavo brane svoj kapital i vlade oba entiteta koje se ne odlikuju dovoljnom socijalnom osjetljivošću i političko-ekonomskom vizijom napretka društva razlog su što je u BiH gotovo u cijelosti zamro tripartitni socijalni dijalog.
Entitetske vlade u takvim okolnostima, umjesto ravnopravnog partnera unutar Ekonomsko-socijalnog vijeća (FBiH), odnosno Ekonomsko-socijalnog savjeta (RS), na sebe preuzimaju ulogu arbitra i bez istinskog dijaloga koji bi podrazumijevao potrebe radništva, ali i realnu ekonomsku moć poslodavaca, donose odluke o povećanju najniže cijene rada, tzv. minimalca.
Upravo smo tome i u Federaciji BiH i RS svjedočili na koncu 2024., odnosno početku 2025. godine.
Odluka o minimalnoj plati nije prošla kroz Ekonomsko-socijalno vijeće Federacije BiH.
Prema Udruženju poslodavaca, odluka o podizanju minimalca na 1.000 KM donesena je kao tačka „razno“ na prvoj sjednici bez prethodnih konsultacija sa socijalnim partnerima, bez pismenog prijedloga ili analize, i bez stvarnog socijalnog dijaloga.
Sindikati također potvrđuju marginalizaciju te su stoga izražavali nezadovoljstvo procesom – podržali su povećanje, ali su ukazivali da su konsultacije bile formalne i neobavezne, te da vlasti nisu ozbiljno uključile socijalne partnere u pripremu odluke.
Odsustvo dijaloga, iz tih razloga, potkopava legitimnost odluke, narušava povjerenje partnera i dovodi do konflikata i protestnih akcija poslodavaca i sindikata.
Neusaglašenost u Ekonomsko-socijalnom savjetu RS rezultirala je nepostizanjem dogovora o visini minimalne plate. Sindikat i poslodavci nisu uspjeli usaglasiti svoje stavove, a konačnu odluku je donijela Vlada ovog bh. entiteta.
I to je praksa koja se u ovom bh. entitetu ponavlja godinama, pa je i minimalac samo jedna u nizu političkih odluka i svojevrstan kompromis koji ne zadovoljava sindikate, ali ni poslovnu zajednicu jer se ne bazira na realnim ekonomskim parametrima.
Zahtjev SSRS, koga je vlada RS izabrala kao ključnog pregovarača, je ignorisan, jer su tražili minimalac od 1.050 KM, ali je vlada ipak utvrdila model diferencirane minimalne plate (900–1.300 KM), bez potpunog uvažavanja sindikata i bez potpisanog konsenzusa.
Takva inercija unutar socijalnog dijaloga, prema mišljenju Međunarodne organizacije rada, ukazuje da kolektivno pregovaranje ostaje slabo, a što za posljedicu ima činjenicu da je RS bez kolektivnog ugovora od 2016. godine, čime se sindikatima ograničava stvarna moć u pregovaračkom procesu.
Iako su u oba entiteta sindikati formalno prisutni na javnoj sceni, oni su bez stvarnog uticaja. Odluke se donose van institucionalnih partnerstava, po modelu „top-down“, uz značajnu, ako ne i potpunu dominaciju izvršne vlasti.
U Federaciji BiH sindikat je primoran reagovati kroz proteste, monitoringe i javne kampanje jer je institucionalni kanal pregovaranja ozbiljno kompromitovan.
U Republici Srpskoj uloga sindikata u Ekonomsko-socijalnom savjetu je marginalizovana, a ignorisanje sindikalnih zahtjeva ukazuju na slabost pregovaračkih kapaciteta i politički zanemareni položaj sindikata.
Za RS je karakteristično da Vlada kao ključnog, makar i formalno, partnera uzima Savez sindikata RS, ignorišući i Konfederaciju sindikata i nezavisne sindikate, iako su po broju članova jednaki, a u pojedinim granama i veći nego SSRS, te time i reprezentativni.
Međutim, i ovako povlašten položaj SSRS ne osigurava istinski bolji pregovarački položaj. U cilju očuvanja vlasti, vlada RS je ove godine osim povećanja najniže cijene rada političkom odlukom povećala plate zaposlenih u javnom sektoru za dodatnih deset posto.
Istovremeno, zbog sve složenije političke krize koja u RS-u traje od konca februara, a potaknuta je provostepenom osuđujućom presudom lideru SNSD-a i predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku i rezultirala donošenjem niza zakona kojima se podriva ustavni poredak BiH, Vlada RS radnicima Ministarstva unutrašnjih poslova RS plate je povećala za 30 posto.
Cilj je jednostavan: dobro platiti policiju kako bi od krivičnog progona štitila pripadnike vlasti.
Tako se nastavlja političko raslojavanje radništva i slabi međusindikalna solidarnost, jer se dolazi do apsurdne situacije da su radnicima, nakon povećanja minimalca, realno plate porasle za 15 KM, a policiji za 30 posto.
Ovome treba dodati i podatak da dio zaposlenih u javnim ustanovama sa visokom stručnom spremom, koje se finansiraju iz gradskih/opštinskih budžeta, primaju platu na visini minimalca sa VSS, i da ostaju bez vidne podrške samih sindikata, bilo SSRS ili Konfederacije.
Sindikati, stoga, ostaju prepušteni vaninstitucionalnim mehanizmima — protestima, štrajkovima, javnim pritiskom — jer formalni procesi ne funkcionišu kako bi omogućili pravi socijalni kompromis.
To ih čini zavisnim od medijske podrške i javnog pritiska, što može oslabiti njihovu institucionalnu kredibilnost i trajni uticaj.
Slaba institucionalna zastupljenost ugrožava dugoročnost socijalnog partnerstva i može dodatno radikalizovati odnose radnika i vlasti.
O ekonomskim aspektima povećanja najniže cijene rada, fiskalnim paketima koje je usvojila Vlada Federacije BiH, inflaciji i cjenovnom pritisku, utjecaju na tržište rada, te socijalnim aspektima čitat ćete u nastavku Dosijea.
