Feminizacija siromaštva je uznemirujući globalni fenomen, koji još snažnije dolazi do izražaja u siromašnim zemljama kao što je Bosna i Hercegovina. Među velikim procentom stanovništva ispod granice siromaštva značajno raste broj žena, iz više socioloških i političkih razloga. Pandemija COVID-19 koja je usporila svjetsku ekonomiju, produbila socijalne probleme i u zemljama kao što je BiH dodatno oslabila ionako slabe mehanizme socijalne pomoći i podrške najsiromašnijima, feminizacija siromaštva se mogla samo usložniti.
Opisaćemo samo nekoliko situacija u kojima se ovaj fenomen može promatrati. Kao i u drugim pitanjima, prave statistike o problemima feminizacije siromaštva u BiH nema, nema ozbiljnih istraživanja ni podataka, te se zaključci mogu donositi samo na osnovu socijalnih opservacija. Ipak, moguće je pretpostaviti da određeni globalni trendovi u lokalnim okolnostima donose predvidive rezultate.
Strukturalna nezaposlenost žena
„Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, od ukupnog broja osoba koje traže zaposlenje 57,64 posto njih su žene, to jeste njih 216.609 je na evidencijama nezaposlenih. (…) Najveći broj evidentiranih nezaposlenih žena je sa SSS 31,94 posto, NKV radnica je 27,58, a zatim slijede KV radnice s udjelom od 25,92 posto u ukupnom broju nezaposlenih žena. (…) Stopa registrovane nezaposlenosti za novembar 2021. godine iznosila je 31,2 posto.”
Osim iznimno visoke registrirane nezaposlenosti, vidljivo je da većinu registriranih nezaposlenih čine žene. S obzirom da je njihova struktura obrazovanja uglavnom niža, može se pretpostaviti da su upravo one bile najviše pogođene otkazima, zatvaranjem malih firmi i obrta, redukcijom broja uposlenih u sektoru usluga I sl. Ovaj broj nam, međutim, ne pokazuje ogromnu sivu zonu žena koje se ne registruju i ne traže zaposlenje ; broj radno neaktivnih žena u BiH je ogroman: Prema podacima iz Ankete o radnoj snazi u prvom kvartalu 2020. godine od ukupnog broja aktivnog stanovništva 842 hiljade (61,1%) osoba su muškarci, a 537 hiljada (38,9%)osoba su žene.
U ukupnom broju neaktivnih osoba 580 hiljada (37,5%) su muškarci, a 967 hiljada (62,5%) su žene. Od ukupnog broja zaposlenih osoba 717 hiljada (62,4%) su muškarci, a 432 hiljade (37,6%) su žene, dok od ukupnog broja nezaposlenih osoba 125 hiljada (54,4%) su muškarci, a 105 hiljada (45,6%) su žene.[1] Treba uzeti u obzir da su u situaciji COVID krize firme i ustanove obustavile ili značajno smanjile potraživanje novih radnika, a Zavod za zapošljavanje je radio smanjenim kapacitetom. Tako možemo zaključiti da je pandemia pogoršala stanje ionako nepovoljne strukturalne zaposlenosti i nezaposlenosti žena.
Siromaštvo samohranih majki
Ekonomska situacija samohranih majki u BiH je iznimno nepovoljna. Postojeći podaci su porazni: „Prema istraživanju koje je prije desetak godina sprovelo udruženje samohranih roditelja “Ponos” iz Banjaluke, samo 6,9 odsto roditelja redovno plaća alimentaciju. Oko 20 odsto to radi povremeno, a oko 70 odsto to ne učini nikada.” [2] Nekoliko je razloga za to. Prije svega, sudstvo je iznimno blagonaklono prema očevima, lako prihvata njihove lažne tvrdnje da nemaju sredstava za život i ne prisiljava na isplatu dosuđenih alimentacija. Veoma često žene su opterećene i kreditima bivših supružnika. Već decenijama se nevladine organizacije u oba entiteta bore za osnivanje alimentacionog fonda, koji bi, po uzoru na hrvatsko zakonodavstvo, podržavao samohrane majke u slučaju očeva neplatiša, ali političari nemaju sluha za njihove potrebe.
S druge strane, ukupno socijalno okruženje ne prepoznaje specifične potrebe samohrane majke; nema mogućnosti da ima više slobodnih dana na poslu, dijete nema privilegije u vrtiću, ne postoje smanjenja plaćanja za dijete samohrane majke u bilo kojoj ustanovi. U pandemii se ta situacija dodatno zaoštrila. U periodima u kojima su djeca imala online nastavu mnogim majkama je bio problem obezbijediti im tehnološke uslove, a nisu dobile nikakvu pomoć u tome. Veoma često je u toj situaciji problem bio ostavljati kući manju djecu, gdje na mjestu zaposlenja majke nije bilo nikakve olakšice, slučajevi plaćenog odsustva za brigu nad malom djecom u pandemii bili su prava rijetkost. One žene koje su se zatekle u brakorazvodnoj parnici ili u procesu za utvrđenje alimentacije u toku pandemije uglavnom nisu mogle ostvariti svoja prava, zbog usporenog i umanjenog rada sudova u tom periodu.
Besplatni rad u kući kao faktor siromaštva
U odnosu na globalni fenomen besplatnog rada žena u domaćinstvu, kultura Bosne i Hercegovine stavlja žene u možda još goru poziciju. Kult idealne domaćice, savršeno čiste i uređene kuće i gastronomske ponude nalik na vrhunski restoran veoma je jak u lokalnoj kulturi i stavlja pred (zaposlenu) ženu često nerealne ciljeve i očekivanja. U pandemii se taj pritisak mogao samo povećati: s obzirom na lockdowne i online nastavu, članovi domaćinstva su boravili u kući mnogo više nego pred pandemijom, pa su kućne obaveze (i zaposlene i nezaposlene) žene bile još veće. Također, ne ženu je pao dodatni teret zdravstvene zaštite porodice: sve situacije vezane za zarazu COVIDom, od testiranja, izolacije i liječenja bolesti, kako članova svog domaćinstva, tako i svojih roditelja, muževih roditelja i ostatka porodice uglavnom su padale na ženu. Nemogućnost pristupa redovnoj zdravstvenoj zaštiti također je ostavljala posljedice. Neumitno povećani troškovi lijekova, zdrave ishrane i suplemenata pogađali su kućni budżet, pa i samim tim otežavali položaj žena kao glavnih menadžerica kućnog budžeta u BiH.
Zdravstvena isključenost u pandemii kao faktor pada kvalitete života
Siromaštvo nije samo ekonomska kategorija prihoda ispod određenog limita. Siromaštvo također snažno karakterizira niska kvaliteta života. Jedan od značajnih faktora kvalitete života je pristup zdravstvenim uslugama i općenito održavanje zdravlja. U doba pandemije je ova oblast značajno pogoršana. U svjetlu pandemije praktički svi medicinski kapaciteti su koncentrisani na liječenje COVID-a, a ostale redovne zdravstvene usluge su reducirane ili ukinute. To je naročito uticalo na održavanje reproduktivnog zdravlja kod žena, u kome su redovni pregledi i kontrole odlučujući. Također, nefunkcionalnost zdravstvenog sistema je često i bolesne od COVIDa prisiljavala na korištenje privatnih medicinskih usluga, što predstavlja dodatni udar na budżet domaćinstava, naročito samohranih majki.
Umjesto zaključka, moglo bi se reći da je pandemia COVID-19 ogolila nedostatnost ili čak nepostojanje sistema za zaštitu ekonomskih i drugih prava žena. Feminizacija siromaštva, koja je ozbiljan problem u BiH, samo je produbljena i „obogaćena” novim formama. Možemo se samo nadati da će ovaj problem biti uočen u programima oporavka društva od pandemije.
[1] ANKETA O RADNOJ SNAZI, I kvartal 2020. godine, Agencija za statistiku BiH
[2] https://www.diskriminacija.ba/teme/obespravljenost-razvedenih-roditelja-zakonski-nisu-ali-u-praksi-jesu-samohrani
