Krajem juna u Sarajevu je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine organizovao proteste sa samo jednim zahtjevom – da najniža plata u Federaciji BiH više ne bude 406 nego 1.000 KM.
Sindikalci su prvo prošetali ispred ureda Udruženja poslodavaca FBiH, a onda i ispred zgrada Parlamenta FBiH i Vlade FBiH. Osim medija koji su ih pratili u stopu i o tome uredno izvijestili javnost, ova protestna šetnja nije izazvala značajniju reakciju predstavnika vlasti u smislu da ih neko primi na razgovor i barem otvori temu povećanja najniže plate u FBiH, koja je odavno stala na ponižavajućih 406 KM.
Štaviše, umjesto civilizovanog dijaloga sindikalci su nazvani populistima, a s populistima, jelte, nema razgovora. Također, u oči upada jedna vrsta spina: taj dan se – umjesto razgovora o povećanju najniže plate – pričalo o legitimnosti predsjednika Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedina Šatorovića, kao i o legitimnosti samog zahtjeva! Jedini iz Vlade FBiH koji je progovorio o ovoj temi – ali ne u dijalogu sa sindikalistima nego u dobro gledanim televizijskim emisijama – bio je Zlatko Hurtić, nezaobilazni savjetnik federalnog premijera Fadila Novalića.
A taj je Hurtić rekao da u FBiH najniža plata nije 406 nego 520 KM (što ne mijenja bitno položaj radnika, op.a.). Naime, premijerov savjetnik je plati dodao i obavezan minimalni topli obrok od 120 KM. A i sam savjetnik zna da nije riječ o plati, nego o običnom toplom obroku koji svaki radnik pojede da bi preživio na poslu na kojem je toliko potcijenjen.
Evo nam je bolje
Hurtić se potom pohvalio da najnižu platu u FBiH više ne prima 101.000 radnika, kao što je to bilo 2015. godine, malo prije Novalićeve vlade, nego „samo“ 24.000. Onda se premijerov savjetnik prisjetio i čuvene Reformske agende pa je spomenuo da minimalnu platu treba povećati, ali da prije toga treba izmijeniti Zakon o doprinosima i Zakon o porezu na dohodak.
Dakako, svi znamo da su opterećenja na rad u Bosni i Hercegovini, a naročito u Federaciji BiH, ogromna. Ali treba se prisjetiti i 2014. godine i velikih socijalnih nemira širom FBiH. Te godine u februaru gorjele su zgrade entitetskih i kantonalnih institucija zato što je radnicima voda došla do grla nakon što je nedvojbeno utvrđeno na koji način su njihova nekada uspješna preduzeća opljačkana i sumnjivo privatizovana. To je dovelo do gubitka radnih mjesta, a ona malobrojna koja su opstala bila su upravo ova, rezervisana za rad za najnižu platu.
Vidjevši da je u Bosni i Hercegovini ipak najveći problem socijalni status radničke klase, međunarodna zajednica je osmislila Reformsku agendu, čijim će provođenjem biti rasterećen rad a plate napokon povećane. Ali onda je na scenu stupio Fadil Novalić, džoker iz rukava vladajuće elite i privrednik koji će „razumjeti“ potrebe i poslodavaca i radničke klase te provesti Reformsku agendu, čiji je dio rasterećenje rada… No, kako to obično biva, Novalić i elita su to obećali pa zaboravili – radnici su i danas zadnja rupa na svirali.
A šta je u stvari trebalo da uradi Vlada FBiH?
Trebalo je izmijeniti dva pomenuta zakona, postići neutralan fiskalni efekat i novac koji su poslodavci uplaćivali u budžet preusmjeriti u džepove radnika te time smanjiti jaz između najniže i prosječne plate i potrošačke korpe. A taj jaz je ogroman: prosječna plata u FBiH je oko 990 KM, a potrošačka korpa oko 2.000 KM! No, premijerov savjetnik Hurtić ne vjeruje ni u potrošačku korpu i tvrdi da zvanični podaci pokazuju drugačije stanje i izjavljuje da su zahtjevi sindikata nerealni.
Savjetniku su sindikalci, međutim, tokom protesta odgovorili da su njihovi zahtjevi realni, ali da nije realno društvo u kojem živimo. To mu je poručio Josip Slišković iz Sindikata poduzeća Hrvatske telekomunikacije Mostar. Nešto slično je Hurtiću – kao i Novaliću koji ih nije ni primio na razgovor – poručio i Ševalija Đonlić iz Sindikata metalske industrije iz Gradačca:
„Ova minimalna plata u FBiH, baš kao i u Republici Srpskoj, ne može obezbijediti ni minimum uslova za normalan život.“
Svi znaju, niko ne reaguje
Malo oštriji je bio i Zuhdija Kapetanović iz Sindikata kompanije Arcelor Mittal Zenica, koji je rekao da Udruženju poslodavaca FBiH neće dozvoliti da od radnika pravi robove.
Jedini odgovor Vlade FBiH na zahtjev sindikalaca dala je federalna dopremijerka Jelka Milićević, koja je obećala razgovor o povećanju minimalne plate, u koji će osim Udruženja poslodavaca FBiH biti uključen i Sindikat BiH. Dopremijerka Milićević smatra da bi najniža plata u FBiH trebalo da iznosi između 60 i 70 posto prosječne plate – ali kad će, ne znamo.
U međuvremeno se oglasilo i Udruženje poslodavaca FBiH; poručili su da bi minimalna plata od 1.000 KM ugrozila obrtnike i male biznise koji zapošljavaju oko 40.000 radnika u FBiH.
Povećanje minimalne plate ima itekako veze sa budućnošću Bosne i Hercegovine. To se vidi i iz ankete Saveza samostalnih sindikata BiH, prema kojoj se 53,4 posto ispitanika starosti između 18 i 45 godina izjasnilo da bi ostalo da živi u BiH ukoliko bi minimalna plata iznosila 1.000 KM.
Jaz između plata u javnom i privatnom sektoru je ogroman. Priznao je to nedavno i savjetnik Hurtić. No, za to je kriva Vlada FBiH, koja nikako da rastereti rad i ispuni obećanje dato radnicima, ali i međunarodnoj zajednici koja je kreirala Reformsku agendu, a čiji cilj je bio poboljšanje života u Bosni i Hercegovini.
Posebna priča je to što pojedini poslodavci, iako negoduju zbog visokih stopa opterećenja rada u BiH, i dalje gomilaju vlastito bogatstvo na računima u bh. i inostranim bankama, te ga više ulažu u vlastiti hedonizam nego u razvoj poslovanja i stanje radnika.
U tome je, zapravo, najveći problem ove zemlje.
„ Podržano grantom Fonda Otvoreno društvo BiH “
