Da li je, zaista, umro radnički bunt u našoj zemlji, pitali smo čelne ljude pojedinih sindikata u BiH i analitičare, oštre kritičare stanja u bh. društvu
Radnici u Bosni i Hercegovini ni ovaj 1. maj nisu obilježili masovnim protestima. Tu i tamo bh. radnička klasa je pokazala da i dalje postoji, ali i dalje nedovoljno.
Pogotovo nedovoljno u poređenju sa protestima koji su ove godine održani na ulicama Istanbula, Pariza, Berlina, Brisela i drugih evropskih gradova gdje su radnici u mnogo većem broju iskazali nezadovoljstvo svojim položajem u društvu. U BiH, ali u cijelom našem regionu je bilo prilično mirno. Tu i tamo se mogla uočiti poneka mirna povorka poput onih u Sarajevu, Zagrebu i Skoplju u kojoj su radnici tiho i skromno podsjetili na kršenje njihovih prava.
Da li je, zaista, umro radnički bunt u našoj zemlji, pitali smo čelne ljude pojedinih sindikata u BiH i analitičare, oštre kritičare stanja u bh. društvu.
Socijalni psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo za Radničku solidarnost je rekao da je koronavirus prva stvar koja je ljude spriječila da se masovno okupe, ali da to nije najvažnija stvar:
„Druga stvar koja je vrlo važna je da u BiH nikada nismo imali tradiciju radničkih protesta, naročito u posljednjih 70-80 godina. Imali smo socijalizam u kojem se 1. maj potpuno drugačije obilježavao nego u ostatku svijeta. Treća stvar je pitanje da li mi uopšte imamo radnike i radničku klasu koju smo možda imali krajem 80-ih godina. Danas je dominantna etnička podjela ljudi. Ne okupljaju se radnici protiv buržoazije i kapitalista već možda samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Četvrta stvar je da mi nemamo uspješne proteste. Naši protesti su najčešće neuspješni ili ih mi doživljavamo takvim i onda se ljudi pitaju čemu sve to. Na kraju, pitanje je ko će stati ispred radnika i kanalisati njihovo nezadovoljstvo. Sindikati sigurno neće jer nisu ni do sada stajali“, rekao nam je Puhalo.
SINDIKATI RAZBIJENI
Sociolog Esad Bajtal za Radničku solidarnost kaže da odgovor na pitanje zašto nema radničkog bunta može ponuditi samo ozbiljno socio-psihološko istraživanje:
„Jedan od problema je taj da u BiH ne postoji krovni sindikat. Sve je razbijeno na granske sindikate. To nije sporno, ali bi oni morali biti pod nekim krovom. Tada se može masa povući, tada se može jednim nalogom i jednim pozivom na ulice izvesti puno ljudi. Građanski protesti nisu samo radničko nego i prirodno, ljudsko, civilizacijsko i na kraju ustavno pravo ljudi. Međutim, ovo pravo se ne koristi jer se suzbija na sve moguće načine, najprije podjelom, a onda represivnim mjerama kakve smo vidjeli 2014, pa i u nekim drugim prilikama. Također, sindikalne vođe imaju plate od po tri hiljade KM. Dakle, oni s tom platom dijele privilegije vlasti, a ne položaj, poziciju i bijedu radnika. Oni, ako su moralni, trebaju reći da ne žele tolike plate. Takvi izigravaju borce za radnička prava, pojave se na protestima, uslikaju se i odašilju lažnu poruku javnosti. Na ulicu takvi ne trebaju izlaziti nego oni kojih se ovo tiče, a tiče se i radnika i građana“, jasan je Bajtal.
Bajtal kao primjer navodi Rumuniju u kojoj je dugo bila diktatura, ali danas građani slobodno protestuju.
„Najprije se pišu peticije nekoj instituciji. Ako se na to ne reaguje onda se idemo boriti na drugačiji način. Idemo se pokazati. Ako kazivanje nije dovoljno onda će naše pokazivanje na ulici izvršiti onu vrstu pritiska nakon koje se podrazumijeva neka konkretna akcija i mijenjanje stvari“, poručuje Bajtal.
Šta rade sindikati u BiH? Predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Selvedin Šatorović za Radničku solidarnost je objasnio pasivnost sindikalne borbe kroz masovne proteste na sljedeći način:
„Poslije protesta 2015. kada je u FBiH usvojen Zakon o radu i kada je pred Parlamentom FBiH bilo 15.000 ljudi nije bilo značajnijih protesta sve do ljeta 2020. kada je SSSBiH protestnom šetnju spriječio donošenje novog Zakona o radu koji je bio na štetu radnika i još smo imali proteste sindikata BH Telecoma. Imamo paradoks da su granski sindikati koji predstavljaju radnike iz realnog sektora poprilično uz skute vlastodržaca i zato nema konkretnih rezultata protesta. Više od godinu vodimo kampanju za minimalnu platu od najmanje 1.000 KM, a nemate oglašavanja čelnih ljudi industrijskih sindikata koji bi to trebali podržati. Ovih 1.000 KM nisu problem u javnom, ali jesu u realnom sektoru. Kada se čelni ljudi granskih sindikata odmaknu od vlasti imat ćemo masovnije proteste koje ova vlast definitivno zaslužuje“, kaže Šatorović skidajući sa sebe bilo kakvu odgovornost za neorganizovanje masovnih protesta.
ŠETNJA (NE) POMAŽE
Ništa bolje nije ni u Republici Srpskoj koja se, također, može „pohvaliti“ s više sindikata i sindikalnih vođa. Predsjednica Savez sindikata RS Ranka Mišić 1. maj je provela u razgovoru sa predsjednicom RS Željkom Cvijanović gdje joj je uručila zahtjev da minimalna plata u RS poraste sa 520 na 600 KM. Na naše direktno pitanje hoće li protesta biti makar ako vlasti ne povećaju minimalnu platu, Mišić nam je odgovorila:
„Kako volim ta pitanja kada mi ih postavite vi novinari. Mi već više od godinu živimo u nenormalnoj situaciji zbog koronavirusa, što negativno djeluje na ekonomska kretanja. Sindikati se u vrijeme kovida bave zaštitom ljudskih života, postojećeg nivoa radničkih prava i broja zaposlenih. Povećali smo iznos koji radnici primaju dok su na birou i dužinu primanja tog novčanog iznosa, najmanji iznos koji radnika prima je 416 KM, a najveći iznos koji radnik može primiti dok je nezaposlen je u visini prosječne plate. Najduži period koji nezaposleni radnik može primati naknadu s biroa je 24 mjeseca. I učestvovali smo u tome da radnici koji su odlukom kriznog štaba prestali da rade primaju najnižu bruto platu. To smo popravili“, rekla nam je Mišić.
Na naše pitanje zašto, ipak, protesta radnika u RS nema, Mišić je odgovorila da ih nema jer je u RS dozvoljeno okupljanje tek do 30 osoba na jednom mjestu.
„Posljednji protest smo imali 1. maja 2019. To je bila tradicionalna protestna šetnja. Prošle godine nismo imali protestnu šetnju zbog lockdowna. Ove godine bi bilo smiješno izvesti na ulicu svega 30 ljudi. Kada se sve ovo smiri organizovat ćemo ponovo tradicionalnu prvomajsku šetnju“, rekla nam je Mišić.
Ove godine na području RS nije bila aktivna ni Konfederacija sindikata RS čiji prvi čovjek Željko Tepavčević nam se nije javio iako smo ga zvali desetak puta kako bismo mu ponudili da komentariše ovu temu.
A kako i od čega žive bh. radnici otkriva nam nekoliko statističkih podataka. Prema zvaničnim podacima, prosječna neto plata u BiH iznosi 969 KM (u FBiH 974 KM, a u Republici Srpskoj 962 KM). Sindikalna potrošačka korpa u FBiH, prema izračunu SSSBiH, iznosi 2.106 KM (mart 2021.). Potrošačka korpa u RS, prema računici Saveza sindikata RS iznosi 1.959 KM (mart 2021.). Da ove plate nisu dovoljne za lagodan život jasno je kao dan. Samo i dalje u zraku lebdi pitanje: Zašto i dalje nema radničkog bunta?
