Radnici u Bosni i Hercegovini izloženi su pritiscima kako se ne bi sindikalno organizovali. Primjera je sve više, a posljednji u nizu je slučaj radnika preduzeća Nova Dipo, nekadašnje drvne industrije Podgradci kod Gradiške koji su se suočili s otkazima zbog sindikalnog organizovanja.
Ovi radnici su se nekako uspjeli probiti do medija, pa su krajem januara za BN TV ispričali kako su prošli kada su se sindikalno organizovali. Višegodišnji problem je kulminirao prošle godine kada je nakon osnivanja sindikata ovog preduzeća 20-ak radnika proglašeno tehnološkim viškom, a 127 poslano na čekanje. Smatraju da su se na udaru vlasnika preduzeća našli kada su počeli da se bore za svoja prava jer je uprava preduzeća njihov povratak na posao uslovljavala iščlanjenjem iz sindikata, tvrdi Miodrag Jokić, predsjednik Sindikata u ovom preduzeću:
„Sve je to nekako išlo do septembra 2020. kada su vraćali radnike, da bi na kraju ostali sindikalni odbor i ja kao predsjednik Sindikata jer nam nisu dali da uđemo u firmu tačno godinu“, rekao je Jokić.
Radnica Nove Dipo Aleksandra Zrnić kaže da joj je poslovođa telefonom rekao da se mora ispisati iz sindikata ili će ostati bez posla.
„Kako u to vrijeme nisam mogla naći drugi posao, morala sam se ispisati iz sindikata“, rekla je Zrnić.
Kulminacija problema u ovoj od 2008. privatnoj firmi bila je sredinom januara ove godine kada je 20 radnika koji nisu pozvani da se vrate na posao proglašeno tehnološkim viškom.
SINDIKAT IM TRN U OKU
Pravna zastupnica Saveza sindikata RS Sandra Todorović za Radničku solidarnost je rekla da Nova Dipo nije jedina firma kojoj je sindikalno organizovanje trn u oku. Druga firma je Patrol taksi iz Banjaluke u kojoj je deset najglasnijih članova sindikata nakon uspostave sindikata dobilo otkaze:
„Radnici se u sindikat organizuju kada vide da više ne mogu da trpe iscrpljujuće uslove rada. Kada počnu njihovi problem mi se uključujemo, ali onda kreće i odmazda nad radnicima. Poslodavci, naučeni da izbjegnu zakonske obaveze, uz sindikalce otpuštaju i druge radnike kako im neko ne bi mogao prigovoriti da otpuštaju samo one koji su u sindikatu. Problem jer imamo poslodavce koji su naučili da rade bez sindikata i da dijele nezakonite otkaze. U firmu Nova Dipo sam dva puta slala inspekciju, a ovi radnici ne traže ništa što nisu zaradili“, kaže Todorović.
Pojedinim poslodavcima ništa ne znači ni činjenica da se pravo na sindikalno organizovanje u BiH garantuje Ustavom BiH, entitetskim i Ustavom Brčko distrikta, kao i entitetskim zakonima na radu. Ovi akti su usvojeni kako bi radnicima garantovali pravo na slobodu udruživanja i zabranu diskriminacije na radnim mjestima i na temelju pripadnosti sindikatima. Uz ovu regulativu na strani radnika su i međunarodne konvencije koje je BiH ratifikovala, ali koje se, također, krše.
Predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće RS Danko Ružičić za Radničku solidarnost je rekao da je prije desetak godina radio na slučaju otpuštanja radnika zbog sindikalnog organizovanja. Iz njegovog odgovora da nam ne smije reći ime firme koja je to radila jer bi ga ta firma mogla tužiti se najbolje vidi koliko su perfidni poslodavci koji otpuštaju radnike zbog sindikalnog organizovanja, a onda na sudu poriču da su otkaze dali upravo zbog toga:
„Plaćao sam kazne jer sam u javnost iznosio takve podatke. U BiH nije dozvoljena sloboda sindikalnog organizovanja, niti pravo na kolektivno pregovaranje. Slučaj u kojem su me tužili je firma iz Kotor Varoši, ali i prije i poslije je bilo slučajeva zbog kojih sam primao prijetnje. Radnici se iz straha ne smiju sindikalno organizovati. Zakon o radu RS se ne može primijeniti bez kolektivnih ugovora, a mi u RS nemamo ni opšti niti granske kolektivne ugovore u privatnom sektoru jer su poslodavci odbili da ih potpišu“, kaže Ružičić i dodaje da su granske kolektivne ugovore dobili samo oni sindikati kojima su socijalni partneri ministarstava u Vladi RS-a ili javna preduzeća.
U TEORIJI JE SVE NA MJESTU
Iz izjava Mersihe Beširović, predsjednice Sindikata trgovine BiH je vidljivo da je pravo radnika na sindikalno organizovanje ugroženo i u FBiH. Beširović je za Radničku solidarnost rekla da se ovom Sindikatu pridružilo 13.000 od mogućih 150.000 radnika.
“Iako je sloboda organizovanja garantirana Ustavom BiH i ustavima entiteta, zakonima o radu pa čak se spominje kao pravo i u pravilnicima o radu na nivou kompanija, situacija u praksi je takva da sloboda organizovanja ne postoji. Prema mom mišljenju, nekoliko je vrlo značajnih uzroka malog broja sindikalno organizovanih radnika koji svoju egzistenciju ostvaruju u privatnom sektoru. To su činjenica da poslodavci ne žele organizovane radnike, sindikalni pokret već dugo nije u mogućnosti popraviti svoj uništeni ugled među radnicima, međusobna nelojalna konkurencija i zloupotreba uloge i položaja sindikata u društvu od samih sindikata. Na kraju, privatni sektor je sektor u kojem se radnička prava generalno ne poštuju i konačno radnici pravo na organizovanje ne vide kao svoje elementarno radničko pravo i ne potražuju ga”, ističe Beširović.
Beširović nam je navela primjer koji je rezultirao otkazom radnicima koji su htjeli pristupiti drugom sindikatu:
“Primjer koji se pominjao i u medijima je slučaj u kompaniji KLAS u kojoj se dio radnika, izrevoltiran neradom sindikata PPDIVUT, te bijesni zbog zloupotrebe povjerenja koje su radnici dali tom sindikatu, a on radio protiv njihovih interesa, organizovalo i formirao novi sindikat sa željom da se učlane u STBiH. Osnivačka skupština je bila poslije radnog vremena u petak, a novoizabrani sindikalni povjerenik i njegov zamjenik su u ponedjeljak dobili otkaz. STBiH je za ove radnike pokrenuo sudski spor koji su dobili nakon višegodišnje agonije. U tom periodu su bili bez primanja, osim finansijske pomoći od STBiH. Vraćeni su na posao ali razočarani i zbog izostanka solidarnosti svojih kolega odustali su od borbe i za sindikat i za radnička prava. STBIH snažno zagovara za donošenje Zakona o sindikatima koji bi, između ostalog, propisao i pravo na organizovanje kao temeljno radničko pravo. Sindikat mora imati pravo ući slobodno u objekte i razgovarati sa radnicima, naravno uz dogovor s Upravom kako se ne bi ometao normalan rad. Radnici moraju imati pravo biti članovi sindikata bez posljedica po svoj posao ili odnos svojih šefova i svog poslodavca. To mora biti jasno propisano i uređeno zakonom, a ne kao što je sada slučaj biti pitanje koje je u nadležnosti svakog pojedinačnog poslodavca pri čemu slobodna organizovanja radnika nije pravo nego dobra volja poslodavca. Tek onda ćemo moći govoriti o reprezentatvnosti sindikata, pitanju koje se u posljednje vrijeme jako populizira. Sindikati koji djeluju u javnim kompanijama i sindikati koji se bore za prostor i djelovanje u privatnom sektoru nažalost ne djeluje na istim osnovama i po istim pravilima. Ovim Zakonom, između ostalog, želimo uspostaviti i pravila ponašanja među samim sindikatima. Naša iskustva je da i sami sindikati koji su jedni drugima nelojalna konkurencija dodatno urušavaju pravo na organizovanje radnika kako kod poslodavaca tako i kod samih radnika i radnica. Ta nelojalna sindikalna konkurencija je sama po sebi dodatna tema kojom se mi u STBIH zaista bavimo i sa čim se borimo ali to je već neka druga priča, čije posljedice se, nažalost, vide i kod neorganizovanja radnika”, objasnila nam je Beširović.
SINDIKALNA NEOBRAZOVANOST
Šta kažu Ustav BiH i zakoni o radu?
Sloboda sindikalnog organizovanja je, kako smo već naveli, dozvoljena je Ustavom BiH (Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma), a detaljno je regulisana i entitetskim zakonima o radu. U članu II Aneksa IV Ustava BiH koji govori o ljudskim pravima i temeljnim slobodama pod tačkom 9 se navodi da svi građani BiH imaju pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima. U članu 209. Zakona o radu Republike Srpske se jasno kaže da radnici imaju pravo da po svom slobodnom izboru organizuju sindikat i da se u njega učlanjuju u skladu sa statutom i pravilima sindikata. Članom 264. ovog Zakona propisane su i kazne za onemogućavanje rada sindikata i to u iznosu od 2.000 do 12.000 KM. Po ovom pitanju jasan je i Zakon o radu FBiH čiji član 14. Kaže da radnici imaju pravo da po svom slobodnom izboru organizuju sindikat i da se u njega učlanjuju. U članu 171. ovog Zakona se navodi da će biti kažnjeni sa 1.000 do 3.000 KM ili u ponovljenom prekršaju sa 5.000 do 10.000 KM oni koji onemogućavaju organiziranje sindikata ili radnika stavi u nepovoljniji položaj zbog članstva ili nečlanstva u sindikatu. Također, u oba Zakona je propisano da poslodavci, mimo pravila, ne smiju dati otkaz sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja njegove djelatnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja djelatnosti u sindikatu ili ga zbog sindikalnog rada staviti u nepovoljniji položaj.
No, u BiH je jedno teorija, a praksa nešto sasvim drugo što smo vidjeli na primjeru nekoliko firmi koje smo spominjali u ovom tekstu.
Miodrag Femić, predsjednik Strukovnog sindikata doktora medicine u Republici Srpskoj više puta se susretao s problemima zbog organizovanja sindikata bez obzira na činjenicu da je riječ o reprezentativnom sindikatu koji ima 1.600 članova od 2.100 ljekara koji rade u tom entitetu. Za Radničku solidarnost je rekao da ima dobru saradnju s resornim ministrom zdravstva u RS Alenom Šeranićem, ali da je situacija po pitanju uslova rada medicinskih radnika daleko od dobre.
“U BiH je najveći problem sindikalna neobrazovanost i sindikalni mrak jer ljudi ne znaju šta je sindikat i koje su njegove mogućnosti. Poslodavci su to prepoznali i oni na sve moguće načine na članove svih sindikata vrše pritisak da se ljudi iščlanjuju. Takvu situaciju smo imali i prije pandemije i tokom pandemije koronavirusa. Poslodavci su se umjesto da rade svoj posao bavili sindikalnim organizovanjem. Mi smo o tome javno govorili i podnosili tužbe, ali ništa od naših tužbi nije bilo jer “kadija te tuži, kadija ti sudi”. Konkretno smo imali problema s bivšim ministrom zdravstva Bogdanićem i aktuelnim direktorom Kliničkog centra Banjaluka Džajićem i masom drugih poslodavaca koji su ljekari. Mislim da je tako i u drugim zemljama regiona jer je zapadni Balkan prostor na kojem se javlja strah od poslodavaca zbog neobrazovanosti članova sindikata. Poslodavci su taj strah prepoznali i na taj način drže u pokornosti masu radničke klase, odnosno članove svih sindikata, te tako podrivaju rad sindikata bez obzira o kojoj struci se radi”, kaže Femić.
Problem je, ističe naš sagovornik, što se na Balkanu sindikat oduvijek smatrao organizacijom koja se treba baviti raspodjelom zimnice.
“Mi se zalažemo za moderan sindikat koji radnicima treba obezbijediti pravnu i ekonomsku pomoć. Zakoni postoje, ali se krše i kod nas i u regionu. Naši pregovori o cijeni rada sa Ministarstvom zdravstva RS koji su bili vrlo korektni su zbog pandemije zaustavljeni. Prije pandemije smo dogovorili zakon o platama, te zakon o medicinskoj djelatnosti i posebne zakone o ljekarima i medicinskim tehničarima. Međutim, zbog pandemije nije došlo do realizacije naših dogovora jer bi se plate morale odmah povećati za 20 posto i uskladiti sa platama doktora u FBiH, ali to sve zbog pandemije visi u zraku. Nadam se da će i ovo proći pa da ponovo sjednemo za pregovarački stol. Također, bez obzira što Zakon o radu RS daje pravo na sindikalno organizovanje i pregovaranje to se vršilo samo sa određenim sindikatima koji su bili podobni. Onima koji nisu podobni, kao što je naš sindikat pokušava se na sve moguće načine ometati rad. Donekle su uspjeli, ali smo preživjeli, imamo dovoljan broj članova i dalje”, rekao nam je Femić.
Na naše pitanje da li su doktori koji su članovi Strukovnog sindikata doktora medicine RS zaštićeniji od onih koji nisu u sindikatu, Femić odgovara da jesu i to sa dvije strane:
“Naši članovi su pravno zaštićeni, a drugo mi smo jedini sindikat u jugoistočnoj Evropi koji ima osiguranje za svoje članove od ljekarske greške. Takvu zaštitu imaju doktori u zapadnoj Evropi, a nemaju je, na primjer, u FBiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Oni koji nisu članovi sve to moraju pokrivati svojim novcem. U našem članstvu je i dosta članova koji rade u privatnom sektoru. Da budem iskren, kada govorimo o medicini privatnik mora da strogo vodi računa o poštovanju svih klauzula zakona da bi mogao da radi. Moje mišljenje je da su u RS zaštićeniji medicinari koji rade u privatnom nego u društvenom sektoru”, kaže Femić.
Vijesti o potpisivanju kolektivnih ugovora u FBiH su u posljednjih 12 mjeseci rijetke. Jedna takva početkom februara je stigla iz Sarajevskog kiseljaka gdje su sindikalni povjerenik Sindikalne organizacije radnika ove privatne firme Almir Čehić, predsjednik granskog Sindikata PPDIVUT Mehmed Avdagić i direktorica firme Velinka Lujinović nakon uspješnih pregovora potpisali novi kolektivni ugovor kojim su zadržana prava 400 radnika na regres, dar za djecu, solidarnu pomoć, prigodnu nagradu, naknadu za vjerske praznike i plaćeno odsustvo. Uz ovu vijest izdvaja se i vijest od kraja januara kada su radnici BH Telecoma i HT-a Eronet, firmi koje su u državnom vlasništvu nakon višemjesečnih protesta na kraju, ipak, uspjeli da s Vladom FBiH dogovore i potpišu granski kolektivni ugovor. Zajedničko za Sarajevski kiseljak, BH Telecom i HT Eronet je da u sve tri firme postoji organizovana sindikalna organizacija. Vlada FBiH se obavezala da će u slučaju privatizacije ove dvije telekom kompanije zaštiti prava radnika.
Predsjednika Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine Selvedina Šatorovića pitali smo kakva je situacija sa kolektivnim pregovaranjem sindikata koji brane prava radnika u privatnom sektoru i da li su radnici koji imaju sindikalne organizacije u povoljnijem položaju prilikom pregovaranja o cijeni rada, broju radnih sati, regresa i drugih prava.
“U cijelom regionu je interes za sindikalnim organizovanjem u opadanju već duže vrijeme. Razlozi za takav negativan trend leži u činjenici da poslodavci pokušavaju ugušiti sindikalni pokret kroz prijetnje radnicima koje se ogledaju u otkazima ugovora o radu, premještajima na nepovoljnije radno mjesto, ali i mobing koji je prisutan u velikoj mjeri kako zbog pokušaja organizovanja i djelovanja sindikata, tako i po drugim osnovama.
Činjenica je da su radnici zaštićeniji tamo gdje postoji sindikalno organizovanje jer poslodavac ima zakonsku obavezu da konsultuje, odnosno, dobije prethodnu saglasnost sindikata ukoliko namjerava donijeti bilo kakvu odluku od značaja za prava i interese svojih radnika. Upravo to je bit postojanja i djelovanja sindikata, te ujedno i prepreka poslodavcu da može samovoljno odlučivati o pravima i obavezama radnika iz radnog odnosa.
Zbog ovakvih okolnosti, odnosno zakonskih rješenja, poslodavci, naročito u privatnom sektoru, rade sve kako bi spriječili sindikalno organizovanje, što za posljedicu ima da ti radnici u većini slučajeva primaju mizernu plaću, da imaju prekovremeni rad koji nije plaćen, da nemaju pravo korištenja godišnjeg odmora ni u minimalnom trajanju koji je propisan Zakonom o radu, te da su uslovi rada u najmanju ruku katastrofalni. Kada je u pitanju sindikalno organizovanje u javnom sektoru, tu je situacija mnogo povoljnija, jer je sindikalna organizovanost znatno veća, a što za posljedicu ima da je veći broj zaključenih kolektivnih ugovora, čime su radnici sigurniji po svakom osnovu iz radnog odnosa”, kaže Šatorović.
PRAVNA ZAŠTITA
Naš sagovornik kaže da tamo gdje nema sindikata nema ni kolektivnih ugovora i da su upravo zbog nepostojanja kolektivnih ugovora u privatnom sektoru radnici u prethodnih godinu dana bili izloženi obespravljivanju koje se ogledalo u smanjenju plata i naknada, a nerijetko je dolazilo i do otkazivanja ugovora o radu mimo zakonskih propisa i utvrđenih procedura.
“Prema podacima sa kojima raspolaže Sindikat BiH, u prethodnih 12 mjeseci bez posla je ostalo gotovo 40.000 radnika i najveći broj tih radnika je upravo iz privatnog sektora. Definitivno se može zaključiti da su radnici koji su sindikalno organizovani u znatno povoljnijem položaju od onih koji to nisu, jer svojim članstvom u sindikatu obezbjeđuju zaključivanje kolektivnog ugovora i besplatnu pravnu zaštitu koja im je prijeko potrebna naročito u ovom vremenu kada poslodavci, zanemarujući sve pozitivne propise nastoje osloboditi se radnika na jeftin način”, zaključio je Šatorović.
Na naše pitanje kako su radnici prošli tokom pandemije i da li su imali pravnu zaštitu sindikata, Šatorović nam je odgovorio:
“SSSBiH je odmah po proglašenju vanrednog stanja stavio sve svoje resurse na raspolaganje svim radnicima, ne samo članovima sindikata. Odmah smo pripremili nekoliko materijala koje smo distribuirali svim svojim članicama, a u okviru kojih su se nalazila jasna uputstva kako postupiti u novonastaloj situaciji i maksimalno zaštititi prava naših članova. U kompanijama u kojima djeluje sindikat nije bilo masovnih otpuštanja, a sva eventualna smanjenja primanja za radnike su morala biti prethodno usaglašena sa sindikatom.”
Mnogi radnici u BiH, nažalost, danas se boje da organizuju sindikat, a pogotovo da na glas kažu šta misle o kršenju svojih prava. Najteže je u privatnom sektoru gdje su radnici konstantno izloženi raznim vrstama pritisaka, gdje im se plate smanjuju bez prijeke potrebe, gdje mnogi rade prekovremeno, gdje se taj rad ne plaća. Posebno je ovaj pritisak prisutan u vrijeme pandemije koja je zatvorila desetine hiljada radnih mjesta, dok su oni koji su zadržali posao odlučili da još više ušute i ne postavljaju “teška pitanja” svojim šefovima kako ne bi ostali i bez ono malo prava koja su sačuvali tokom pandemije.
https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/Zakon-o-radu-Republike-Srpske-2016.pdf
http://www.pufbih.ba/v1/public/upload/zakoni/f0787-zakon-o-radu-precisceni-tekst.pdf
