Bosanskohercegovačka radnička klasa je u pandemiju koronavirusa i sve loše što je ova bolest donijela ušla jednako nespremna kao i u tranziciju ekonomije koja je počela nakon tri i po godine razarujućeg rata u BiH. Kao što je malo ko bio spreman za rat u BiH, tako smo još nespremniji bili za poslijeratnu privatizaciju koja je bila odlična prilika za sve vrste kriminala. Upravo tako. Privatizacija se u BiH nije koristila za unapređenje poslovanja naših brojnih fabrika, nego za prenos vlasništva sa države na one koji su se dobro „oparili“ dok je rat trajao.
Tako nekako su i radnička prava u tom periodu počela da netragom nestaju i sve ih je manje. U pandemiju 2020. ušli smo s bezbroj neispunjenih obećanja o poboljšanju standarda radnika. A onda su zaključavanjem ekonomije te godine uslijedili masovni otkazi i bez posla je ostalo desetine hiljada radnika. Bh. ekonomija se prošle, 2021. godine počela oporavljati od ove krize i radnici koji su se vratili na posao ili su dobili svoj prvi posao su bili sretni što ga imaju. O onim problemima od prije pandemije više se nije ni pričalo. Sve se zaboravilo i bilo je samo da se spasi živa glava i pomalo nešto zaradi.
U proteklih 12 mjeseci „Radnička solidarnost u BiH“ je izvještavala o tome da nije lako razmišljati kako da se sačuvamo od misteriozne i opasne bolesti, a da pri tome još i zadržimo posao. I ko bi, uopšte, u takvoj situaciji mogao djelovati na polju poboljšanja radničkih prava? Upravo zbog toga nam je danas situacija na polju zaštite radničkih prava na nivou one od prije pandemije. Dakle, ništa se nije promijenila nabolje, a mnogima je i gore.
Kuda idu radnička prava?
„Žuti“ i pasivni sindikati su mnoge radnike potpuno demoralisali, a grubi nasrtaji poslodavaca na njihova prava i prepali. S toga su brojni, mladi i zdravi Bosanci i Hercegovci „razgulili“ preko granice i zaposlili se tamo gdje ih više plaćaju i cijene.
Govoriti i pisati o položaju radnika u našoj zemlji u posljednjih 12 mjeseci i još malo dalje, u posljednja 24 mjeseca nije moguće, a da se pri tome ne osvrnemo na neke teme i teze kojima smo se bavili na ovom mjestu. A bavili smo se položajem radnika u firmama koje su u procesu restrukturiranja – Željeznice Republike Srpske, Elektroprivreda RS-a i rudnici u sastavu Koncerna Elektroprivreda BiH. Pisali smo o lošem vođenju nekadašnjeg giganta namjenske industrije, sarajevskom „Zraku“, ali i borbi vozača sarajevskog Grasa za plate. Bavili smo se idejom o povećanju najniže plate u oba entiteta i inicijativi da nedjelja bude neradni dan. Bavili smo se i propašću duhanske industrije koja je „svečano“ i konačno ugašena ove godine zatvaranjem jedine preostale fabrike duhana u BiH – Fabrike duhana Sarajevo (FDS). Dotakli smo se i zabrane sindikalnog organizovanja, a uvjerili smo se i da svi sindikati nisu isti jer dok se jedni stalno bore za radnička prava, drugi postoje i služe samo da bi neki ljudi u njima primali plate. U prvoj pandemijskoj godini najviše su stradali oni koji su ionako bili u lošem položaju, a to su radnici u tekstilnoj industriji, konobari i drugo osoblje bitno za djelatnost turizma.
I sada kada znamo da su se svi ovi radnici do pandemije nosili sa lošim poslodavcima, a onda su im manje-više sretni vratili nakon otključavanja ekonomije možete zamisliti koliko su njihova prava danas veća nego prije. Tokom pandemije koronavirusa nije bilo radničkih protesta koji su bili rijetki i prije pandemije. Najniža plata nešto povećana, ali su zato cijene znatno brže rasle u pandemiji, a početkom ruske invazije na Ukrajinu nisu planuli samo ukrajinski gradovi i retorika svjetskih lidera nego i sve cijene, a naročito one osnovnih životnih namirnica i energenata.
Sve je palo u zaborav
Dakle, ako su najniže plate ili penzije povećana za nekoliko posto, cijene su rasle duplo više. I tu završava sva priča o položaju radnika i penzionera u BiH u proteklim godinama. Sindikati su, uvjerili smo se, u razgovoru s nekoliko njih, uglavnom bili fokusirani na to da zadrže radnička prava u odnosu na predpandemijsko vrijeme. Unapređenjem tih prava se nisu bavili. Mnogo priče je otišlo u vjetar, kao, na primjer, priča o najnižoj plati od 1.000 KM kojom su mahali mnogi, ne samo sindikalci nego i pojedini političari. Sve to je brzo padalo u zaborav otvaranjem drugih priča – o sececiji države, krizi cijena energenata i hrane, ratovima i predizbornoj šupljoj priči o ugroženosti ovog ili onog naroda.
Ali da ne bude sve tako crno ili sivo pobrinuli su se federalni rudari i njihovi sindikalci koji su pokazali da se protesti isplate. Oni su izlaskom na ulicu i prijetnjom obustave proizvodnje uspjeli da se izbore za svoja prava. To je ujedno i dokaz da se sindikalno djelovanje isplati. Oni koji šute i trpe i iza sebe nemaju jak sindikat ostaju u istom položaju ili im je sve gore. Pozitivno je i djelovanje sindikata radnika u Željeznicama RS i Elektroprivredi RS, kao i sve glasnije negodovanje radnika sarajevskog „Zraka“, gdje samo nedostaje jača reakcija pravosuđa.
Možda je sada pravo vrijeme za veliki reset radničkih prava, sindikata i poslodavaca i neki novi dogovor. Danas je mnogo toga drugačije nego prije dvije godine. Na stol treba staviti sve – od plate, preko radnog vremena do uslova rada. Poslodavci bi se češće trebali zapitati kako je radnicima, ukoliko ne žele da bez njih ostanu jer je trend uvoza radne snage u BiH sve izraženiji. Kako je moguće da su naši radnici dobri poslodavcima u Njemačkoj, a nisu bh. poslodavcima? Zato bi bh. sindikati trebali krenuti hrabro u novi dijalog s udruženjima poslodavaca kako za dvije-tri godine ne bismo govorili da je 2020, 2021. i 2022. bilo bolje.
