Kada se zatvore kapije rudnika Omarska i Ljubija i ugasi visoka peć u zeničkoj Željezari, bit će to još jedan ekser u kovčeg propasti industrije u Bosni i Hercegovini – procesa započetog svojinskom tranzicijom devedesetih godina prošlog vijeka.
Širom zemlje, nekadašnji industrijski giganti – od društvene, potom državne svojine – koji su zapošljavali hiljade radnika i činili okosnicu razvoja, pretvoreni su u pusta industrijska groblja. Umjesto proizvodnih hala, danas nalazimo hrpe starog gvožđa, potencijalne ekološke bombe,salone za svadbe i sahrane, trgovačke centre ili prenamijenjena zemljišta. Obrazac je, gotovo bez izuzetka, uvijek isti.
Tvornice su kupovane pod netransparentnim uvjetima, potom rasparčavane, dovođene do stečaja i na kraju rasprodavane. Ugovori koji su trebali garantovati nastavak proizvodnje, modernizaciju i zaštitu radnika ostajali su mrtvo slovo na papiru. Institucije su to posmatrale – često i aktivno učestvovale – u sistematskoj devastaciji javne imovine.
Primjer Komisije za reviziju privatizacije u Republici Srpskoj, osnovane 2006. godine uz veliku pompu, najbolje ilustruje institucionalni neuspjeh. I kada su utvrđene nepravilnosti, prijave nisu dovele do sudskih epiloga. Odgovornost je ostala apstraktan pojam.
Zato slučaj u kojem kompanija Pavgord preuzima Željezaru Zenica i rudnike u Omarskoj i Ljubiji ne predstavlja izuzetak, nego kontinuitet. Prije toga, ArcelorMittal je godinama eksploatisao rudu i proizvodio čelik, ali bez ozbiljnih ulaganja u dugoročnu održivost. Njegovo povlačenje, uz objašnjenja o tržišnim kretanjima, ostavlja otvorena pitanja – ne samo o ekonomiji, nego i o namjeri.
S druge strane, Pavgord se pojavljuje kao akter koji godinama kupuje državne ili već privatizirane firme. Ključno pitanje – porijeklo kapitala za takve akvizicije – ostaje bez odgovora. Ono što, međutim, postaje obrazac jesu posljedice: obustava proizvodnje, stečajevi i novi talasi nezaposlenosti.
Za radnike, to znači samo jedno – neizvjesnost. Njihova budućnost svodi se na biro rada i preživljavanje u ekonomiji koja je sistematski uništavala realni sektor. Pitanje gdje će rudari i drugi radnici pronaći posao ostaje bez uvjerljivog odgovora. Može li dostava hrane zamijeniti industriju? Teško. Jer ko će naručivati i plaćati te usluge u društvu koje rapidno siromaši?
Dok se redovi pred javnim kuhinjama produžavaju, vlasti u Republici Srpskoj vode bitke oko akciza na gorivo i simbolično ograničavaju cijene osnovnih životnih namirnica. Takve mjere više liče na pokušaj kontrole percepcije nego stvarne ekonomske politike.
Istovremeno, sindikati ostaju tihi – tek povremeno nagovještavajući mogućnost socijalnih nemira. No, iskustvo pokazuje da u Bosni i Hercegovini radnička i građanska solidarnost rijetko prerastaju u organizovan otpor. Decenije nacionalističkih narativa potisnule su socijalna pitanja na marginu, dok političke elite održavaju vlast mobilizirajući strah i podjele.
U takvom ambijentu, zatvaranje rudnika i gašenje proizvodnje ne predstavljaju incident, već logičan ishod dugotrajnog procesa. Procesa u kojem industrija nestaje, institucije šute, a radnici ostaju sami.
I zato, kada se kapije zatvore, neće to biti samo kraj jedne fabrike ili rudnika. Bit će to još jedna potvrda da je radnička klasa u Bosni i Hercegovini odavno izgubila mjesto u sistemu – pretvorena u prekarijat koji preživljava po principu: „dobro je, ne puca se“.
