Danas kada živimo u postratnim republikama i dalje se čvrsto kritikuje jugoslovenski sistem i njegove tekovine. Govori se kako su komunisti uništili Srbe, Hrvate, Bošnjake, kako su prava radnih ljudi bili na najnižem nivou i kako se ništa nije moglo kritikovati. Ipak, najbolja filozofska djela objavljena su i kritikovana u periodu socijalističke Jugoslavije, a najviše radničkih stanova, kulturnih institucija i radnih organizacija se izgradilo upravo u periodu od 1946 – 1989. godine. Iako nacionalisti govore kako se tada branilo ići u crkvu da bi se napredovalo u poslu, brojni liberali su govorili kako su komunistički režimi, kao i onaj jugoslovenski, kršili ljudska prava i prava radnika. Sada, kada smo ušli u tranziciju i polako skliznuli u privatizacijsku propast, ostalo je da se radnik koji više nije samoupravljač i privatnik bore za vlastita prava. Tako se često govori o sindikatima, radničkim pravima, kolektivnim ugovorom, kao i udruženjima poslodavaca, a opet iznova i izova vidimo propast radnog čovjeka i njegovu bijedu dok se privatnici bogate. Pored toga, mali broj ljudi danas zna jugoslovenski zakon o radu. Isto tako prava radnika i njihova uloga u jugoslovenskom društvu ostali su čista nepoznanica. Da bi obogatili znanje javnosti o važnosti jugoslovenskog zakona, kao i o važnosti Dana republike 29.11. napravićemo analizu jugoslovenskog Zakona o udruženom radu.
Radnici u SFRJ nisu bili samo radnici, proizvođači upotrebnih i razmjenskih vrijednosti. Oni nisu bili samo izvršioci naredbi svog šefa, poslovođe, direktora ili vlasnika. Oni su upravljali radnim mjestom, udruženi u procesu proizvodnje. Tako je u Osnovnim odredbama udruženog rada Zakona o udruženom radu iz 1976. godine koji je prihvaćen na sjednici Saveznog vijeća Skupštine SFRJ rečeno da: ”Radnici u ostvarivanju svoga vladajućeg položaja u udruženom radu i društvu slobodno, neposredno i ravnopravno, u odnosima samoupravne demokratske povezanosti, uzajamne zavisnosti, odgovornosti i solidarnosti, te u odnosima ravnopravnosti naroda i narodnosti upravljaju svojim i ukupnim društvenim radom u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama, te u društvu u cjelini.” Ovim je definisan položaj radništva kao vladajuće društvene klase u svim sferama javnog života. U članu 2. ovog zakona stoji da: ”Osnovu socijalističkog samoupravnog udruženog rada čine vlast radničke klase i svih radnih ljudi, društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju, koje isključuje bilo kakav sistem potčinjavanja čovjeka i eksploatacije tuđeg rada (…), pravo rada društvenim sredstvima koje stječe svaki radnik u udruženom radu i koje je osnova ostvarivanja njegovih prava, obaveza i odgovornosti u udruženom radu (…), utemeljenost skupština društveno-političkih zajednica na sistemu samoupravne demokratske organiziranosti udruženog rada, koja osigurava da radnici i drugi radni ljudi preko delegacija i delegata odlučuju o pitanjima koja se odnose na zajedničke interese i potrebe udruženog rada i radnih ljudi (…).”
Tako u Članu 346. stoji da: ”Radna organizacija jest samostalna samoupravna organizacija radnika povezanih zajedničkim interesima u radu i organiziranih u osnovne organizacije u njezinu sastavu ili neposredno povezanih jedinstvenim procesom rada.”, te da ovu organizaciju mogu osnovati radni ljudi i druge građanske pravne osobe. U Članu 388. stoji da: ”Radnici mogu samoupravnim sporazumom udružiti svoje organizacije udruženog rada u poslovnu zajednicu kada da bi ostvarili svoje djelatnosti i razvoj (…).” Ovim se zakonom utvrđuje da radnici mogu samostalno istupati na tržište, kao i u naučno-istraživačkom radu i društvenom razvoju. Oni nisu više žrtve individualnih interesa, niti su otuđeni od svoje radne sredine.
Poseban dodatak ovog zakona čini i zakonska definicija prava odlučivanja gdje se objašnjava da o svim proizvodnim procesima ”radnici odlučuju na zborovima radnika, referendumom i drugim oblicima osobnog izjašnjavanja, preko delegata u radničkom savjetu i kontrolom rada organa i službi u organizacijama udruženog rada (…)”. Da bi spriječili birokratizam izabranih predstavnika Član 475. nalaže da: ”Delegat ima pravo i dužnost obavještavati radnike o svom radu u radničkom savjetu i o radu radničkog savjeta na način i u rokovima utvrđenim statutom osnovne organizacije.”
Pored ostalih odredbi koje govore o sticanju i raspoređivanju dohotka, unutrašnjim odnosima radnika, njihovim obavezama i pravima, u Glavi 5 ”Zašita prava radnika” stoji da radnik u udruženom radu ima pravo zahtijevati zaštitu svojih prava pred samoupravnim organima, sudovima udruženog rada i drugih sudovima. Tako u Članu 222. stoji da: ”Radnik ima pravo prisustvovati raspravi o svome zahtjevu i izjasniti se o činjenicama značajnim za donošenje odluke.”, a u Članu 223. stoji da: ”Nadležni organ u osnovnoj organizaciji dužan je, prije donošenja odluke o zahtjevu radnika, zatražiti mišljenje sindikata. Sindikat može, na zahtjev radnika ili uz njegov pristanak, zastupati radnika u ostvarivanju njegova prava.” Interesantno je da u istom članu stoji da ukoliko radnik ne pokrene postupak ili ga odbije, ukoliko je povrijeđeno njegovo samoupravno pravo, sindikat može sam pokrenuti postupak. Tako vidimo da je jugoslovenski radnik bio višestruko zaštićen. On nije morao, kao današnji radnik koji u privatnom sektoru ni nema svoj sindikat, traži advokate i vuče se po sudovima kako bi izganjao pravdu.
Problem se javio, s vremenom rasta birokratizma, da postojeći sindikati nisu izvršavali svoje obaveze u skladu sa pravima i obavezama radnika, nego su postali pasivna tijela unutar firmi izvršavajući naredbe i interese biorkrata koji su pokušavali da pacifiziraju radničke borbe kroz sitne privilegije u formi plaćanja ljetovanja, paketića i zimnica. Današnji sindikati se nisu uspjeli izvući iz ove matrice. I dalje se sindikat shvata više kao humanitarno tijelo nego borbeno tijelo za radnička prava i radničku vlast.
Pritom, ukoliko napravimo komparacije sa modernim Zakonom o radu u skladu sa politikom entiteta i kantona u BiH možemo vidjeti da je on samo fragmentirana sjena nekadašnjeg zakona koji je radnika institucionalizovao kao tijelo odlučivanja. Kako se moglo desiti da smo doživjeli ovakav krah?
Samo radnička država može garantovati radnička prava. I Jugoslavija je bila radnička država koja je, u svom hibridnom političko-ekonomskom sistemu socijalističkog samoupravljanja i kapitalističkog tržišta, doživjela političko-ekonomsku deformaciju. Iako su nove revolucionarne snage koje su iz teorijskih analiza marksizma ostvarivali ove ideje u stvarnosti, njih su dočekale mase radnika odrasle u duhu bijede kapitalisitčkog društva koje nisu u potpunosti shvatile i usvojile novu revolucionarnu teoriju, a partijski birokratizam nije radio dovoljno na osvješćavanju širokih masa radničke klase. Od sitnih krađa unutar firmi do krupnijih manipulacija glasačkim tijelom i pozicijama došlo se do krupnih pljački društvene imovine. Tako se u omladinskim novinama ”Prelom” iz Banja Luke javlja kolumna u kojoj se kritikuje pristup klasnom obrazovanju gdje kroz političke škole prolaze hiljade omladinaca, ali politički i ekonomski rukovodioci nemaju dodira sa klasnim obrazovanjem. Stvarajući poseban sloj privilegovanih pripadnika ”crvene buržoazije” došlo je do postepenog razbijanja radničkih samoupravnih tijela i izguravanja ove klase iz političkog života. Kulminirajući krizom novonastale birokratizovane političke elite vidjele su priliku da putem nacionalističke propagande izvrše kontrarevolucionarni preobražaj jugoslovenskog društva, da ga razbiju i započnu proces privatizacijske pljačke i tranzicije u društvo kakvo imamo danas. Radnik više nije nikakav faktor upravljanja, niti je više politički subjekt. Tako prema Zakonu o radu eniteta RS u BiH stoji da: ”Radnik neposredno, odnosno posredstvom svojih predstavnika ima pravo na udruživanje, učešće u pregovorima za zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih i individualnih sporova (…)”. Ovo je redukovana slika radnika, njegove društvene uloge, kao i pozicije u procesu proizvodnje. On je postao sluga tuđih interesa i proizvođač tuđeg bogastva.
Dan republike 29.11. podsjeća nas na mnogo naprednih civilizacijskih momenata u istoriji naših naroda i narodnosti. Ali, isto tako, on i dan danas ulijeva strah u srca domaćih političko-ekonomskih elita jer ovaj datum predstavlja ne samo borbu radnika za radničku državu, nego i uspjeh te borbe za izgradnju radničke socijalističke stvarnosti.
