Notice: Function add_theme_support( 'html5' ) was called incorrectly. You need to pass an array of types. Please see Debugging in WordPress for more information. (This message was added in version 3.6.1.) in /var/www/radnickasolidarnost/htdocs/wp-includes/functions.php on line 5831
Poslodavci izgubili poslove, radnici dostojanstvo – Radnička Solidarnost
Close

Poslodavci izgubili poslove, radnici dostojanstvo

Rabija Hodžić, bivša radnica Fortune Gračanica
O kršenju prava radnika i otkazima u industriji tekstila, kože i obuće za Radničku solidarnost su govorili čelni ljudi sindikata Zlatibor Kojčić i Danko Ružičić i otpušteni radnici Prevent Leathera Visoko Haris Hodžić i Fortune Gračanica Rabija Hodžić

Autor:

Darko Omeragić

March 14, 2021

Share on facebook
Share on linkedin
Share on twitter
Share on email

Položaj radnika u fabrikama tekstila, kože i obuće bio je nezavidan i prije pandemije koronavirusa, a dolaskom pandemije taj položaj se dodatno pogoršao.

Radnička solidarnost je istražila i otkrila glavne probleme radnika u ovoj industriji u BiH i rezultati su poražavajući. Radnici u ovoj oblasti nemaju potpisane granske kolektivne ugovore, rade za najnižu platu, vikendom i prekovremeno i to im se ne plaća. Mnogi od njih su na ugovorima na određeno i upravo su ti radnici prvi dobijali otkaze ili su privremeno završavali na biroima tokom ove i prethodnih godina i zapravo je tako iz godine u godinu dok se poslodavci ne snađu i ne nađu nove narudžbe. Najeklatantniji primjer iz prošle godine je fabrika obuće Sportek iz Kotor Varoši čijih je 1.800 radnika u martu 2020. privremeno poslano kući, ali su se radnici tokom prošlog ljeta počeli vraćati na posao. Direktor ove firme Federico Zecchetta u oktobru prošle godine se pohvalio da se u nastavljena investiranja u ovu fabriku, što znači da su, ipak, uspjeli stabilizovati poslovanje.

I radnici Fabrike obuće Olip Bosna iz Travnika, pogon u Donjem Vakufu početak prošlogodišnje pandemije će pamtiti po smanjenju ionako niske plate za 100 KM, što ih je primoralo da obustave proizvodnju i svoja prava potraže protestujući.

Ne postoje egzaktni podaci, ali se procjenjuje da radnici u oblasti kože, tekstila i obuće koji proizvode za najpoznatije svjetske robne marke u prosjeku rade za platu od oko 600 KM, plus topli obrok koji je ponekad i bukvalno samo obrok u organizaciji preduzeća. Pored toga radnici dobijaju i novac za prevoz do posla. Mnogi od njih su prijavljeni na najniže plate koja je u FBiH 406, a u RS 520 KM. U RS nemaju potpisan granski kolektivni ugovor i radnici primaju pomenutu najnižu platu ili nešto malo veću, dok je u FBiH potpisan, ali je plata, također, nešto iznad zakonskog minimuma.

SMETA IM SINDIKAT

Haris Hodžić, predsjednik Sindikata u fabrici Prevent Leather iz Visokog otkaz je dobio u januaru ove godine, nakon 13 godina rada u ovoj fabrici. Za Radničku solidarnost je ispričao kako se to desilo:

„Otkaz sam dobio iako sam imao ugovor na neodređeno. Prije šest godina sam prebačen u odjel za tehnologiju i razvoj kože što sam uspio svojim napredovanjem u radu i školovanju i drugim zaslugama. Sindikat smo osnovali u novembru 2019. Prije korone Prevent je otpustio mnoge radnike koji nisu imali kratkoročne ugovore, a kada je počela korona htjeli su da maksimalno iskoriste situaciju i da se riješe svih uposlenika. Pred nas sindikalce su iznijeli plan za otpuštanje 200 uposlenika i da na poslu treba ostati do 30 radnika, a tu su uglavnom šefovi. Mi smo se kao Sindikat na to žalili, ali je tada poslodavac na nas izvršio presing s pitanjem kako smo se registrovali. Poslodavca je zbunilo kada je vidio da su naši papiri čisti. Onda su u maju i junu prošle godine počeli da s radnicima dogovaraju otpremnine. Neki radnici koji su bili pred penziju su to prihvatili. Potom su članovima Sindikata izdavali rješenja o plaćenom odsustvu na šest mjeseci, da bi to u septembru prošle godine prekinuli i tim radnicima podijelili otkaze. Podijelili su 30 otkaza od kojih je 27 završilo na sudu i ovih dana počinju prva ročišta“, kaže Hodžić.

Naš sagovornik tvrdi da se on lično na meti svog direktora našao sam iz razloga što je osnovao sindikat.

„Nuđene su mi velike pare da mirno odem, ali kada sam mu 25. januara ove godine rekao da nisam na prodaju, dan poslije sam dobio otkaz. Čak mi je rekao da zna kako će me sud vratiti, ali da će me čim se vratim sutradan opet otpustiti. I ako mi tako odgovara da možemo čitav život tako. Prema Zakonu o radu FBiH, da bi se predsjedniku Sindikata bilo koje firme dao otkaz mora se prvo tražiti saglasnost od Ministarstva za rad i socijalnu politiku FBiH. U otkazu mi je pisalo da sam tehnološki višak“, rekao nam je Hodžić.

Ovaj otpušteni sindikalac nam je rekao da Preventu smeta sindikat jer su radnici u većini slučajeva morali raditi subotom i nedjeljom po cijeni od osam KM za oba dana, što je ispod zakonske cijene.

Predsjednik Sindikata kože, tekstila, obuće i gume u FBiH Zlatibor Kojčić za Radničku solidarnost je najavio da će krajem aprila početi pregovori između ovog Sindikata i Udruženja poslodavaca FBiH o cijeni rada u ove četiri prerađivačke industrije u kojima je, prema podacima Zavoda za statistiku FBiH, zaposleno 21.385 radnika.

„Imamo granski kolektivni ugovor kojim je propisano da radnicima u ovim oblastima u FBiH plata ne može biti ispod 430 KM. Poslodavci to koriste i doprinose radnicima isplaćuju na najnižu platu od 406 KM, a ostatak radnicima daju na ruke. Pretežno su otkaze dobili radnici koji su radili na određeno vrijeme. Tako je, prema našim procjenama, oko 2.500 radnika dobilo otkaz od početka pandemije. Kod pregovora sa poslodavcima tražićemo da se satnica sa 1,40 KM podigne na 3,50 KM. To bi značilo da bi minimalna plata bila oko 600 KM, što je oko 70 prosječne neto plate u FBiH“, objasnio nam je Kojčić.

Kada je riječ o sindikalnoj borbi za prava radnika u oblasti kože, tekstila i obuće možda je najbolji pokazatelj činjenica da samo u 14 fabrika u FBiH postoji organizovan sindikat. Sindikalno organizivanje postoji samo na papiru jer poslodavci vrše tihi pritisak na radnike s ciljem da se spriječi sindikalno organizovanje. Sve se to, kako kaže Kojčić, radi u rukavicama.

„Poslodavci ne brane organizovanje sindikata, ali iza čoška prijete“, tvrdi Kojčić.

RADNICI POD PRESIJOM

Njegov kolega Danko Ružičić, predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće pri Savezu sindikata Republike Srpske nema tačne podatke o broju otpuštenih radnika u ovim oblastima u posljednjih 12 mjeseci jer su mnogi bili privremeno otpušteni, pa vraćani na posao kada je poslodavac stabilizovao poslovanje. Međutim, u Republici Srpskoj je itekako prisutan strah od sindikalnog organizovanja, pa su mnogi od 12.600 radnika (prije privatizacije ih je radilo 30.000) u ove tri oblasti u RS bez sindikata. Tačni podaci o broju radnika koji rade u fabrikama koje nemaju sindikat ne postoje, ali Ružičić nam je rekao da je Sindikat koji predvodi reprezentativan. Pritisci na radnike da se ne udružuju su, kaže Ružićić (slično kao i Kojčić), indirektni. Kao posljedica takvih pritisaka je i činjenica da se radnici u RS boje i govoriti za medije o svojim problemima.

„Imamo problem sa formiranjem sindikalnih organizacija. U posljednjih nekoliko godina je nekoliko kolega u Derventi, Nevesinju, Prnjavoru i Kotor Varošu dobilo otkaz zbog pokušaja da kroz sindikalnu borbu ostvare svoja i prava svojih kolega. Najveći problem je što se otkazi zvanično takvim kolegama ne daju zbog sindikalnog organizovanja, nego im poslodavac nađe neki drugi razlog za otkaz ugovora o radu. Indikativno je da se u većini firmi u kojima su otkaze dobijali oni koji su formirali sindikat došlo do gašenja sindikata. Situacija je takva nismo uspijevali da održimo sastanke ni ispred fabrika, a kamoli u krugovima fabrika“, kaže Ružičić.

Naš sagovornik nam je otkrio da su tri fabrike u RS svoje radnike otpustili jer su inostrani partneri otkazali ugovorene poslove. Jedna od njih je fabrika obuće Alfa iz Modriče koja je 250 radnika, s nadom da će ih vratiti na posao u maju, ukoliko poslodavac osigura nove poslove, poslala na biro. Među njima je i Fabrika obuće iz Zvornika koja je polovinu svojih radnika (120) otpustila još u oktobru prošle godine. Modna konfekcija iz Lopara „Kristin Mod“ je svih 50-ak radnika otpustila najmanje do juna ove godine, kada bi se trebali vratiti na posao, ako bude novih narudžbi. No, ovo su samo fabrike čiji slučajevi su poznati jer u njima postoji sindikat. Jedan od najvećih, ako ne i glavni problem fabrika obuće u BiH je činjenica da je prodaja njihovih proizvoda pala u zapadnoj Evropi i da zbog toga nema novih narudžbi. S tim problemom se suočila i fabrika obuće Dermal iz Kotor Varoši (u kojoj nema organizovanog sindikata) i čiji je vlasnik i direktor Radenko Bubić rekao kako je u ovoj fabrici smanjena proizvodnja. Ovo je potvrdio i Marinko Umičević, tehnički direktor banjalučke Beme koji je kazao da je jedan kupac za kojeg fabrika obavlja 40 posto svog ukupnog posla smanjio narudžbe za 50 posto.

FIRMA U STEČAJ, LJUDI NA LEDINU

Rabija Hodžić, bivša radnica fabrike obuće Fortuna Gračanica koja je već nekoliko godina u stečaju je bez posla u ovoj fabrici ostala još 2016. godine uz 214 njenih kolega. Iako je u tom trenutku imala 37 godina radnog staža u penziju nije otišla jer joj je nedostajala još jedna godina života da bi stekla uslov za starosnu penziju. Hodžić je sada u Odboru povjerilaca u Fortuni:

„Fortuna je zbog dugova otišla u stečaj, a dvojica direktora, koji su zbog toga uhapšeni, su u krugu naše fabrike otvorili dvije firme i radili u našim pogonima. Kada smo saznali za to počeli smo svoju borbu koja i danas traje. Tada nismo znali šta da radimo pa smo se obratili Sindikatu solidarnosti u kojem smo dobili uputstva gdje da idemo i kome da se obratimo. Dio radnika, njih 27, koji su ispunjavali uslove su otišli u penziju. Među otpuštenima i onima koji su stekli uslove za penziju je bilo mnogo i invalida rada. Pred stečaj smo imali 19 godina neuplaćenog radnog staža. U Fortuni nikome nije uplaćen staž od 1998. godine. Firma je privatizovana 2004. godine, što znači da ni tokom šest godina tokom kojih je država bila vlasnik staž nije uplaćivan“, priča Hodžić.

Naša sagovornica još nije otišla u penziju iako je mogla 2017. godine. Da bi otišla u penziju moraju joj biti uplaćeni doprinosi. I dok traje stečaj u Fortuni, kako nam je ispričala Hodžić, stečajni upravnik nikako da napravi plan reorganizacije kako bi bio pokrenut barem dio proizvodnje.

„Tražili smo to, ali je stečajna mafija u našoj zemlji malo žešća. Od stečajne sutkinje smo tražili da stečajnom upravniku naredi da napravi plan reorganizacije. Međutim, stečajni upravnik je odgovorio da plan ne može napraviti zbog dugova. Očito je da ovaj stečajni upravnik ne zna napraviti plan i da ga sutkinja pušta da se tako ponaša. Paralelno s tim firme koje je u našim pogonima otvorio bivši direktor i dalje rade dok nas 86 od nove godine spremno čekamo da odemo u penziju onog trenutka kada nam uplate doprinose“, rekla nam je Rabija Hodžić.

Istražite više

Da li je važniji interes građana ili pojedinaca?

Borba oko izgradnje malih hidroelektrana u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH se nastavlja Otvorena pisma parlamentarcima uputili su neposredno uoči glasanja o Prijedlogu zakona o izmjenama